Glazba koje nema!

Glazba koje nema!

Premda službeni prikaz na Amazon.comu-u CD »The Gift s oduševljenjem ocjenjuje kao »pažljivo i vješto produciranu zbirku country-glazbe«, teško mi je podijeliti mišljenje potpisanog Amazonova recenzenta Andersa Smitha-Lindalla. Riječ je, naime, o filmskoj glazbi — ili sam preslušala pogrešan CD?

Ono što me najviše muči jest činjenica da CD The Gift nije samo country-album, nego sadrži dva broja izvorne partiture Christophera Younga. Ta dva broja daju naslutiti da film posjeduje iznimno zanimljivu filmsku glazbu — na primjer, u uvodnom broju CD-a (The Gift) pojavljuje se violina koja izvodi bordunsko dvoglasje (iznad ležećeg bordunskog tona, drugi glas svira melodiju malog opsega koja se neprestano približava ležećem bordunu te se u intervalu velike ili male sekunde često sudara s njim — sve to podsjeća na neke elemente naše narodne glazbe). Violinska bordunska melodija odvija se na klasičnoj filmskoglazbenoj statičnoj podlozi te unosi živost u tipičan način skladanja za filmove. U drugom Youngovu broju (All Alone), koji je umetnut točno u sredinu CD-a, čuje se polugovoreni-polupjevani ženski glas produbljen jekom (je li to odraz ili možda komentar teksta prethodnog broja, country-pjesme Everybody Wants to Go to Heaven koju izvodi Loretta Lynn?), koji također nagovješćuje da je originalna partitura glazbeno iznimno zanimljiva. Drugi dio broja pretvara se u country-violinu (ponovno dvoglasje), koja neopazice uvodi u novu country pjesmu (Hasil Adkins, Beautiful Hills).

Ovih nekoliko redaka o izvornoj filmskoj glazbi ostavljaju dojam da se na CD-u ipak može razaznati kakva glazba prati film. No, nemojte se zavaravati, jer prvi opisani broj (The Gift) traje punih 46 sekundi, a drugi (All Alone) punih 37 sekundi! A sve ostalo su country-pjesme. Pitam se, pitam, je li to doista soundtrack?

Kada čovjek shvati da je riječ o filmu klišeizirana sadržaja (vidjelica predviđa buduće događaje ili vidi događaje koji su se već negdje zbili), kada sazna da polovica horror scena u sebi ne sadrži nikakav suspens, tada je jasno da je namjera filmskih producenata bila usmjerena isključivo širokoj publici te je njoj vjerojatno namijenjen i soundtrack. Na stranu što je u svijetu sve više obožavatelja filmske glazbe koji će znati prepoznati vrijednost dvaju komadića iz partiture Christophera Younga. Oni će sigurno vrisnuti (a i ja zajedno s njima): »Dajte nam soundtrack s pravom filmskom glazbom!!!«

Irena Paulus