Filmovi koji ne mire

Filmovi koji ne mire

Čini se ipak da su na filmskoj vrpci o Domovinskom ratu najvrednije, najdojmljivije pa i umjetnički najsnažnije progovorili dokumentarci: uz zapise različitih namjena, dužina i sudbina, uz tiha trajanja svenazočnih junaka Kreljinih radova, tu su i dva svjedočanstva novijeg datuma

Neobično poštujem igrane filmove Ivana Salaja i Lukasa Nole o temi Domovinskog rata, Vidimo se i Nebo, sateliti... Bio sam više nego ugodno iznenađen, iznenađen do oduševljenja, i amaterskim cjelovečernjakom U okruženju Stjepana Sabljaka. Našlo bi se zasigurno još podosta naslova koji zaslužuju puno uvažavanje, a inspirirani su, izravno ili manje izravno, zbivanjima ili posljedicama zbivanja tijekom Domovinskog rata. Čini se ipak da su na filmskoj vrpci o Domovinskom ratu najvrednije, najdojmljivije pa i umjetnički najsnažnije progovorili dokumentarci: uz zapise različitih namjena, dužina i sudbina, uz tiha trajanja svenazočnih junaka Kreljinih radova, tu su i dva svjedočanstva novijeg datuma: Bića sa slika (1999) Damira Čučića i Dečko kojem se žurilo (2000) Biljane Čakić-Veselič. Nedavni ponovni susret s tim filmovima, u okviru manifestacije Hrvatski film i video u Širokom Brijegu od 6. do 8. rujna 2001, učvrstio me u uvjerenju da je riječ o visokim dokumentarističkim dosezima. Stoga me iskreno obradovala vijest da će remekdjelo Dečko kojem se žurilo kandidirati za Oscara u kategoriji dugometražnih dokumentarnih filmova. Neka mu je sa srećom!

Ponovno se, eto, u nevremenu, kao toliko puta dosad, dokumentarac pokazuje i ukazuje perjanicom hrvatskoga filma. Prezren, na rubu društvenog interesa, nepostojeći kao argument, kao zagovor u zamarajuće optimističnim raspravama i očekivanjima, gotovo umoren praksom televizije i nebrigom inih institucija, dokumentarac ipak preživljava, živi i svojim dometima dokazuje kako je još uvijek opstojna tema da u nas dobri filmovi nastaju usprkos kinematografiji, nikako ne zhavaljujući njoj. Filmovi, sudbine i životopisi Damira Čučića i Biljane Čakić-Veselič novi su i ne baš beznačajan prilog utemeljenosti spomenute teze.

Netipične sudbine

Čučić dolazi iz amaterskih redova. Djeluje u samoborskom kinoklubu Enthusia Planck, te u zagrebačkom Autorskom sudiju — fotografija, film, video. Ne uspijeva upisati studij filmske režije na ADU, radi na televiziji kao montažer i režiser. Radi namjenske, dokumentarne, eksperimentalne filmove, glazbene spotove... Radeći puno, propituje svoje sklonosti i mogućnosti. Radoznao i uporan, Biće sa slika doimlju se već zrelo, nesamodopadno, ozbiljno.

Biljana Čakić diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Dečko kojem se žurilo svojevrsna je i autobiografija pa nam otkriva i da je Biljana dugo lutala, tražila se... Reporter, dokumentarist, glumica, igrani film, ponovno dokumentarist... Tragajući za nestalim bratom, pronašla i našla film kao svoju profesiju, opredijljenje... Bogomdani dokaz da je svako uzimanje kamere u ruke etički čin par exellence!

I Čučićev i put Biljane Čakić nestandardne su, netipične mlade hrvatske filmske sudbine. U njima — nimalo inercije, tako česte i opasne pojave u nagovještaju mnogih karijera njihovih vršnjaka. I Damir Čučić i Biljana Čakić filmski se formiraju u hodu, tražeći i propitujući, putujući i postavljajući upite i sebi i drugima... Hrvajući se hrabro s režijskim rješenjima prvim loptama i lijepim kadrovima, samozatajno spremni uvijek priznati primat uočenoj ili naprosto dogođenoj istini, iscrtavaju tako, često bolno i u grču, obrise slutnje svog autorskog, poštenog dokumentarističkog profila i obraza.

Intimno i bolno

Osim off-karijera svojih autora Bića sa slika i Dečko kojem se žurilo imaju još podosta zajedničkih osobina: govore o ratu, govore intimno i bolno o strahotama i tragedijama rata pače, govore o svemu tome smireno i rezimirajuće, a opet tragalački nervozno i radoznalo, ratnički i patnički, a ipak nekako vedro i sjetno, katarzično i oslobađajuće. »Rat je sranje« nepatetično će reći Čučićev junak, momak kome se izdogađalo sve najstrašnije što se čojveku uopće može dogoditi, a »rođen je pod sretnom zvijezdom«, jer živi, živi dostojanstveno i ne mrzi. Upravo je fenomenalno koliko i Čučićev i Čakićkin film ne mrze! Ne mrze ni kad otac otkrije po nekakvom dokumentu mrtvoga sina pa pukne, a kamera odluta za njim, ne mrze ni u mrtvačnicama punim neidentificiranih leševa, ne mrze ni kad Biljanina Mara govori u kameru kako želi živjeti od prošlosti jer nema budućnosti. I začudo, niti te riječi ne djeluju fatalistički i oporo, one su se tek odlomile od života, traže uvažavanje i razumijevanje, jer dio su svijeta koji je i mračan i strašan no u kojem se i voli i razumije i nada...

Filmovi Bića sa slika i Dečko kojem se žurilo puni su i humornih motiva, koji se tako nježno i s ljubavlju neprimjetno prepliću sa scenama tragedija, izviru iz njih, traže i nadopunjuju.

I tu se krug paradoksalno zatvara: u svijetu monstruozne, zlurade i zločeste svakodnevice junaci filmova poput Bića sa slika i Dečko kojem se žurilo, junaci živi i mrtvi, bude nadu. Kao i filmovi sami i njihovi autori, uostalom.

Zoran Tadić