Dobro staro prosvjetiteljstvo

Dobro staro prosvjetiteljstvo

Damir Muraja, Ljudi, što je to internet?, Muraja, Zagreb, 2001.

Osnovna je ideja knjižice ova: široku krugu čitatelja koji nemaju ama baš nikakva znanja o računalima i Internetu ponuditi lagan i jednostavan uvod u svijet globalne mreže i pripadajuće računalne tehnologije. Autor se dakle obraća onima koji se tek trebaju uputiti u svijet Interneta, a takvih — sudeći prema svim anketama koje u nas provode razni časopisi i stručna istraživanja — ima zaprepašćujuće velik broj. Knjižica međutim nije računalni priručnik ili praktičan vodič za uporabu Interneta, nego teorijska propedeutika koja želi dati isto tako teorijske odgovore na najosnovnija pitanja. U tom smislu ovo samizdatsko izdanje svojom cijenom, nakladom i načinom distribucije pripada među dobre primjere prosvjetiteljske literature kakvu naš narod baštini još od Matije Antuna Relkovića, preko Škole narodnog zdravlja, pa sve do recentnih negativnih primjera nacionalne televizije. Dakle, Murajina je brošura kvalitetno štivo kakva je dosad nedostajalo: naime, svi priručnici koji se u nas mogu nabaviti uglavnom su tehničke naravi, odnosno upućeni su čitateljima koji već posjeduju određeno predznanje, a zanima ih praktična upotreba određenih programa ili operativnih sustava.

Za apsolutne početnike

Muraja u četiri poglavlja (predznanje, osnove, sadržaji i korištenje) govori o nastanku web-a, o korištenju e-maila i news-grupa, programima, socijalno-političkoj pozadini Interneta, itd. Ovakav pristup ima za posljedicu ponekad nepotrebnu esejizaciju, no s obzirom da je brošura upućena apsolutnim početnicima koji u njoj osim light-weight teorije neće naći ni jednu jedinu uputu kako pokrenuti neki program ili kako pogledati poštu, doima se kao solidan pregled. No, osnovni problem ove knjige ne nalazi se u njoj, nego na njezinim koricama. Kakvo prosvjetiteljstvo, kakvi bakrači! Kakve svrhe ima u deset tisuća primjeraka tiskati korektno napisanu knjigu kojoj je osnovna namjera informatičko opismenjivanje stanovništva, kad se na koricama kočoperi reklama za nacionalnu telekomunikacijsku kompaniju koja svojim potezima Hrvatsku odvlači u predinformatičko doba? Kakva je svrha forsirati informatičku kulturu još od prvih razreda osnovne škole, kad nam polupismeni predstavnik te iste kompanije pokušava primjerom taksi-službe licemjerno dokazati kako telefon i Internet nisu nužno sredstvo komunikacije, nego luksuz? Stoga je ova pošteno napisana brošura eklektično štivo: autorove želje nažalost neće naići na plodno tlo budemo li i dalje ucjenjivani od državne kompanije koja pod reklamom generacija on-line bezočno vara potrošače i demonstrira provincijsku bahatost umjesto poticanja informatičkog opismenjavanja stanovništva.

Tonči Valentić