Čovjek konačnoga trijumfa

Čovjek konačnoga trijumfa

Josip Žgaljić, Branko Fučić. Od Dubašnice do Dubašnice, Glosa d. o. o. Rijeka i Istarsko književno društvo Juraj Dobrila, Pazin, Rijeka 2001.

... Grebem ja, grebem po svježe obojenom zidu. Vani kiša dosadno pada, a ja sam u crkvici pored groblja jedino u društvu najboljih ljudi na svijetu, a to su mrtvaci... — Tako je Fučić opisao svoj prvi pronalazak freske. No, da i danas ima među nama živima, ipak, dobrih ljudi, svjedoči nam upravo jedna knjiga, izdana u Rijeci ove godine, čiji je autor Josip Žgaljić. Knjiga nosi naslov Branko Fučić, s podnaslovom Od Dubašnice do Dubašnice. Kada kažemo — da, ipak, ima dobrih ljudi — tada ponajprije mislimo na onaj rad, volju i nastojanja koja su potrebna i uložena da bi se nešto tako napravilo/zgotovilo, jer rijetki su primjeri u kojima neki preminuli zaslužni čovjek dobije u tako relativno kratku vremenu svojevrstan pisani spomenik — monumenta, kao, što je to u našem slučaju Branko Fučić (1920, Dubašnica — 1999, Rijeka) dobio od navedenoga pisca.

Josipu Žgaljiću tvorcu Fučićeva životopisa, treba odati pohvalu za učinjeno, i to iz nekoliko razloga. Ponajprije, on nam je želio predstaviti Branka Fučića kao obična čovjeka i nadasve vjernika kojemu je Crkva i crkva mnogo u životu bila i značila. Želi nam pokazati životni put znanstvenika od njegovih početničkih dana do akademskih intelektualnih krugova. Ne zaobilazi Žgaljić ni negativne pojavnosti, koje su, nažalost, pratile Fučića kroz njegov životni hod, ali, također, ni njegov konačni trijumf nad njima. U svemu navedenom pisac nam je približio činjenično stanje — unutar XVI. poglavlja i 127. stranica koliko ih sačinjava knjigu — pokazavši nam sve bitno i potrebno da bismo dobili zaokruženu sliku o životu i djelu, kako je to prilikom predstavljanja ove knjige u Malinskoj (18. svibnja) rečeno, najznamenitijega znanstvenika otoka Krka dvadesetog stoljeća.

Od poglavlja do poglavlja

Knjiga započinje proslovom podnaslovljenim Na marginama stvaralaštva akademika Branka Fučića, u kojem nam pisac poručuje da mu nije nakana analiza ili valorizacija Fučićeva znanstvenog rada nego upravo on sam — Branko Fučić — opis njegova života, djela i nastojanja. Slijede poglavlja čiji naslovi, za one koji su imalo poznavali Fučića, dovoljno govore sami za sebe: Usađene vrednote tijekom mladenačkoga sazrijevanja (o Fučićevoj obitelji, mladosti, školovanju...), Domoljubni put u obećanu Istru (to poglavlje prethodno je bilo objavljeno u riječkom časopisu za književnost Književna Rijeka br. 1, siječanj-ožujak 2001), Susret s vlastitim emocijama na djedovskome tlu (Cres, Lošinj), Strugač zidova istarskih crkava (Fučić o freskama i njihovim slikarima, kao i o ljudima koji su u tome utjecali na njega: France Stele i Ljubo Babić), U potrazi za drugom Bašćanskom pločom (o. Vinko Fugošić i Branko Fučić i prvobitno mjesto Bašćanske ploče u Crkvi sv. Lucije, o arheološkim istraživanjima, glagoljici te traganju za drugom Bašćanskom pločom, desnim plutejom crkvenog septuma Sv. Lucije, koja je Fučiću bila, navodi Žgaljić, životna opsesija i strast). Zatim dolazi poglavlje — Kamenje stoljećima svjedoči — u kojem se piše o Fučićevu znanstvenom i općedruštvenom djelovanju (izložbe, predavanja i dr.). Josip Žgaljić konstatira kako je njegova knjiga Glagoljski natpisi kapitalno i neponovljivo djelo, s čime se u potpunosti možemo složiti. U poglavlja Nagrade i priznanja popisana su ista, a to su, među važnijima, Herderova nagrada, Vitez Komendator reda Svetog Grugura Velikog, počasni doktorat Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, republičke nagrade Božidar Adžija, Fran Tućan, za životno djelo Sabora SR Hrvatske i druge. Zašto muk o Fučiću? razložno postavlja Žgaljić to pitanje na kraju poglavlja u kojemu govori o Fučićevim protivnicima i uopće društvenom odnosu prema pojedincu kojemu je vjera (ili bolje rečeno duhovna i fizička sloboda) bila konstanta, a vlasti i vlastodršci samo nešto prolazno. U susret frankopanskim kaštelima, Posljednje stvaralačko desetljeće, Na Apsyrtidesu dalja su poglavlja u kojima se govori, u biti, o završnoj fazi Fučićeva rada i o svojevrsnom njegovu sumiranju vlastitog rada. No, Branko Fučić kao da je predosjećao svoj ovozemaljski kraj pa je i u toj stvari postupio po svome: Na pogreb mi mogu doći samo oni Dubašljani koji tada čuju zvona sv. Magdalene i sv. Apolinara. I neka samo ta naša zvona objave moju smrt... — ta zbivanja donose nam se u poglavlju Pod zvonikom staroga groblja sv. Apolinara. Završni odjeljci, kojima knjiga završava, jesu: Najvažniji datumi iz života Branka Fučića, U obiteljskome ozračju, zatim Fučićeva bibliografija i Važnija literatura o Branku Fučiću što će biti nezaobilazni vrlo vrijedni popisi, odnosno radni uputni materijal, za bilo kojega budućega ili sadašnjega istraživača — fučićiane — kako je to napisao jedan od recenzenata knjige.

Čitko i pitko

Od mogućih pristupa obradi ovakva tipa i namjene teksta, prema učinjenom, možemo vidjeti da je izabran onakav koji je prihvatljiv i pristupačan široku krugu ljudi. I to je u određenom pogledu škola kojoj je u Hrvatskoj, i šire, u samom vrhu bio i Branko Fučić (prisjetimo se samo njegove knjige Terra incognita). Publicističko, a ujedno znanstveno prihvatljivo pisanje odlika je onih pojedinaca koji jako dobro poznaju građu i sve posredno i neposredno vezano uz nju, te znaju — kako se to kaže — uzročno-posljedične veze i događanja prikazati onakvima kakva ona zaista jesu.

Pregledavajući u pretposljednjem poglavlju knjige Popis knjiga, znanstvenih i stručnih radova Branka Fučića može se zapaziti da je u tome na vremenskom principu rađenom i u tri kategorije razvrstanom popisu izostavljen/nenaveden, koliko se to moglo uočiti na prvi pogled, jedan njegov, istina kratki, predgovor napisan za knjižicu danas pok. Vinka Barbiša — Na izvorima Malinske (Malinska 1997). To napominjemo dobronamjerno, jer, osim što time nadopunjujemo navedenu bibliografiju, u tome Predgovoru otkriva nam se ponovno onaj stari, dobro poznati barba Branko. Veliku ljubav prema rodnom kraju, kao i prema prijatelju Barbišu, izrekao je samo onako kako je on to znao: Dragi Vinko! Dok čitam Tvoj rad o rodnoj Malinskoj, žubore u meni vode koje sam u večernjim tišinama slušao iz one kućice povrh Jaza, gdje sam za gimnazijskih dana sa svojima ljetovao. Od tih dana traje i prijateljstvo s Tobom, onim živim i znatiželjnim dječakom koji je tih godina više knjiga od mene pročitao. Šteta što Tvoja mladenačka intelektualna glad nije bila nahranjena odgovarajućim školovanjem. Kako bi tek škola razvila Tvoje talente! No i ovo što sada čitam govori mi što i kako znaš i možeš. Početak Malinske je Jaz i malin (mlin) na izvor-vodi Jaza. Da smo štokavci Malinsku bi zvali Mlinska. (...) Tvoj Branko Fučić.

I zaključimo na kraju. Stara je latinska izreka kako i knjige, dakako uz samoga pisca, imaju svoju sudbinu. Uvjeren sam da će ova imati dobru, jer riječ je o uzorno pisanoj knjizi koja opisuje čovjeka koji može biti uzor.

Tomislav Galović