Čehov kao inspiracija

Poludjeli za Grcima

Washington Glavni američki grad ove je sezone poludio za grčkim tragedijama. Započelo je dvjema premijerama: Oedipus Plays u režiji Michaela Kahna i produkciji Shakespeare Theatrea kompiliraju tri Sofoklove tragedije, Kralja Edipa, Edipa na Kolonu i Antigonu u trosatni spektakl smješten u — Afriku! Temeljen na ritualu Oedipus Plays je, sudeći po kritikama, fascinantno kazališno djelo, baš kao i produkcija Agamemnon and His Daughters u Arena Stageu u režiji Molly Smith. Dramaturg Kenneth Cavander u slučaju Agamemnonovih kćeri bio je još radikalniji: sažeo je čak šest tragedija, Eshilovu Orestiju, ali i tragedije Sofokla i Euripida na tu temu u isti komad. Agamemnon i njegove kćeri manje je mističan, a više u američkom duhu populistički komad i produkcija, koja ima i zabavnijih, da ne kažemo smiješnih, momenata. Čak devet tragedija sažetih u dvije premijere samo su početak sezone u kojoj kazališta u Washingtonu najavljuju brojne varijacije na tragičarske teme. Uskoro slijede The Gospel at Colonus, Sofoklo iz vizure gospela, duhovne glazbe, pa Otok, rani Fugardov komad o dvama političkim zatvorenicima koji produciraju Antigonu, slijedi adpatacija Okovanog Prometeja, pa još Eshila u različitim tragovima i utjecajima u drugim produkcijama. Ukratko, Amerikanci su poludjeli za grčkom tragedijom. S obzirom na recentna politička događanja, sasvim primjeran izbor.

Čehov kao inspiracija

Moskva I dok se Amerikanci vrte oko grčkih tragedija, početak sezone u Moskvi prolazi u znaku Čehova, premda najpoznatiji ruski autor nije izveden na sceni. YoU, komad Olge Mukhin napisan prije četiri godine, doživio je premijeru na sceni Umjetničkog kazališta Čehov u režiji Jevgenija Kamenkoviča. Nije ime kazališta jedina veza s velikim ruskim piscem, komad Mukhine stalno je na tragu Čehova, poznata čehovljanska atmosfera nije jedini dug klasiku. YoU, naslov koji je asocijativna rusko-engleska igra riječi, komad je o tri generacije Moskovljana koji, na tipično ruski način, gore, a često i sagorijevaju od strasti, prolaze kroz uspone i padove i žive, i opet ruski, kao da sutra ne postoji. Premda Mukhina nije spisateljica s mnogo napisanih drama, ruska je javnost drži jednom od najboljih suvremenih dramatičarki, koja nalazi nadahnuće u Čehovu, ali ima moderan kontekst i iznimnu poetsku snagu, a ovaj komad smatraju pravim dramskim biserom. Iako nisu pokudili režiju, čak nalaze riječi pohvale za Kamenkoviča i tvrde kako je produkcija odlična, svi odreda drže kako YoU i dalje čeka pravo uprizorenje koje će ga otvoriti u svim njegovim složenim aspektima.

Kazalište u nomadskom šatoru

Ulan Bator Zapadnom svijetu sasvim kazališno nepoznata Mongolija odlučila je aktivno ući u veliku svjetsku kazališnu obitelj pa je u prijestolnici nekadašnjega najvećeg svjetskog carstva od 18. do 25. rujna održan prvi međunarodni kazališni festival koji bi trebao postati tradicionalan, a čiji je cilj bio upoznati svijet s mongolskim kazalištem, i obrnuto, mongolsku publiku i kazalištarce s onim što se događa na svjetskim scenama. Pod naslovom Neovisno kazalište dolazi u Mongoliju festival je, skromnim sredstvima, ali velikim srcem, u centralnoazijsku zemlju pozvao nekoliko manjih neovisnih grupa iz Slovenije, Litve, Bugarske, Mađarske i Engleske i kreativno ih suočio s vlastitim viđenjem suvremenoga kazališta. U okviru festivala — na originalnoj i egzotičnoj lokaciji nekadašnjega boravišta Džingis Kana u tradicionalnom nomadskom šatoru fascinantne unutrašnjosti — održan je i međunarodni simpozij Novi kazališni trendovi, na kojem su inozemni gosti domaćinima predstavili recentne trendove u europskom kazalištu, a sve ovo i čitate zahvaljujući činjenici što je na simpoziju na poziv organizatora sudjelovao i potpisnik ovih redaka. Nakon odgledanih predstava, gostujućih i domaćih, posve je jasna potreba Mongola, pa i zapadnih scenskih tradicija, za ovakvim festivalom. Dva su kazališna svijeta otkrila bezbroj fascinantnih različitosti, ali i nevjerojatnih umjetničkih mostova koji spajaju različite civilizacije. U svakom slučaju, ono što radi mongolsko kazalište Europa sigurno ne gleda. A možda bi trebala.

Kritika na koljenima

London West End, ma koliko jurio za novim tekstom i publiku privlačio novim i novim senzacijama iz recentnog engleskog života, ne zaboravlja na klasike, pa bili oni i američki. A klasiku, barem u 20. stoljeću, ime je bilo Tennessee Williams. Mačka na vrućem limenom krovu u režiji Anthonya Pagea, premijerno izvedena prošog tjedna u kazalištu Lyric, izazvala je panegirike kakve tradicionalno stroga i često uštogljena britanska kritika obično ne ispisuje. Cijeli pasusi kritika, prave male oduševljene studije glumačkog umijeća, posvećene su glumi Brendana Frasera (Brick) i Frances O'Connor (Maggie). U toj veličanstvenoj predstavi, kaže kritika oborena s nogu, sve su uloge izrađene upravo genijalno pa bi nepravda bila ne spomenuti i Neda Beattyja, Gemmu Jones, Clivea Cartera i Abigail McKern, koji su također dobili velik novinski prostor. Zasluge za tu najuzbudljiviju i nesvakidašnju predstavu, tvrdu kao čelik i vruću kao lava, svi polažu pod noge velikog Anthonya Pagea koji je realizirao najbolju produkciju modernoga klasika posljednjih godina na West Endu. Kaže kritika!

Jasen Boko