Caru carevo, a Bogu Božje

Ljudi su i u Bibliji samo ljudi, onakvi kakvi su odvajkada; neposlušni, zavidni, zlobni, potkupljivi, pohlepni. Guraju nos u tuđe dvorište više nego što su spremni pomesti pred vlastitim pragom

Ovaj biblijski naslov nisam odabrala slučajno. Dne 21. rujna u katoličkom je kalendaru spomen-dan svetoga Mateja, apostola i evanđelista. I zaštitnika jedne hrvatske državne službe — carine — koja tada slavi i svoj dan. Ni patron nije izabran slučajno. Matej je bio carinik. U nekim spisima zabilježen je kao Levi, Alfejev sin. Sjedio je mirno u carinarnici kad je onuda pošao Isus i pozvao ga: »Hajde za mnom!« On ustade i pođe za njim. (Mk 2: 13-14) Jednoga drugog carinika — štoviše, cariničkog starješinu — nije morao posebno ni zvati. Sam se bio zainteresirao za Isusa i htio ga je pošto-poto vidjeti. No kako je bio niska rasta, od silna naroda nije mogao vidjeti Isusa. Stoga potrči naprijed i popne se na smokvu. Bio je to Zakej. Isus mu reče neka siđe s grane, a Zakej ga oduševljeno ugosti u svojoj kući, izgovarajući danas nezamislive riječi za jednog dužnosnika ministarstva financija: »Polovicu svog imanja dat ću siromasima. Ako sam koga u čemu prevario, vratit ću četverostruko.« (Lk 19: 1-9)

Porez za cara

U Isusovo vrijeme (i ne samo njegovo) carinici nisu bili ni poštovani ni popularni. Već im i samo ime kazuje da su ubirali porez za cara (rimskoga, dakako). Bio je to samo jedan u nizu poreza koji su se odvajkada plaćali državnom (ili crkvenom) vrhu (ili onima koji su sebe poistovjetili s tim »vrhovima«). Porez već i kao riječ ima u sebi svu ubojitost korijena rez-, rezati, dakle nešto ne baš milo, a ni milosrdno. Ne kaže se bez razloga da se porez razrezuje (razrez poreza — određivanje visine novčanih davanja); porez se može komu odrezati, lupiti, ocapariti (ovoga glagola nema u rječnicima hrvatskoga jezika, no ipak je i više od jezične činjenice), rebnuti; porezom se koga može od(e)rati, opaliti, oguliti, uništiti, poslati »na bubanj«. I u drevna vremena od tih su se »reketara«, utjerivača poreza, ljudi sklanjali kako su znali i umjeli. A Isus? On zove upravo jednoga iz takva kola da mu se pridruži. I ne samo to. Jasno mu pokazuje da ga prima među svoje učenike, apostole. Ulazi u Matejevu kuću i sjeda za stol s mnogim carinicima i grešnicima. Kad to opaziše farizeji (pripadnici židovske vjerske sekte koja je zastupala strogo obdržavanje Mojsijeva zakona, što ih je odvelo u formalizam zbog kojega ih je Isus često korio), upitaše njegove učenike: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?« Valja znati da su se u ono vrijeme nepopravljivim grešnicima smatrali upravo carinici. Isus im spremno odgovara: »Ne treba liječnik zdravima, nego bolesnima.« (Mt 9: 10-12) I prije je među tim »pokvarenim sojem« bilo onih koji su čuli za novu sljedbu i željeli da ih krsti onaj koji je krstio vodom (rijeke Jordana) — Ivan Krstitelj. Pritom su ga upitali što (sada, očišćeni i pročišćeni) moraju činiti. A Ivan im odgovori: »Ne tražite ništa više nego što vam je određeno!« (Lk 3: 12) Što vrlo lijepo pokazuje da je oduvijek bilo onih koji su voljeli (i znali) iskoristiti svoj »službeni položaj« i staviti štogod »na stranu« i za sebe (car je daleko, a putovanje dugo i izloženo brojnim opasnostima, prepadima, krađama, nestancima...).

Hramski porez

Ljudi su i u Bibliji samo ljudi, onakvi kakvi su odvajkada; neposlušni, zavidni, zlobni, potkupljivi, pohlepni. Guraju nos u tuđe dvorište više nego što su spremni pomesti pred vlastitim pragom. Na primjer, vrlo ih zanima plaća li Isus hramski porez (jer Isus je za većinu njih samo sin tesara Josipa, a ne Sin Božji). Naime, svaki je odrasli Židov bio dužan uplatiti taj godišnji narodni i vjerski doprinos za uzdržavanje Hrama u Jeruzalemu, i to dvije drahme. Isus, znajući što im je u glavama, reče Petru: »Hajde na more, baci udicu i prvu ribu koju uhvatiš uzmi te joj otvori usta pa ćeš naći stater. Uzmi ga i podaj im ga za me i za se!« (Mt 17: 24-27) Stater je sadržavao 4 drahme, dakle točno onoliko koliko su dva odrasla Izraelca morala platiti.

Isus nije pozivao ljudi ni na kakvu pobunu, nije bio pučist. A oni koji su u njemu vidjeli opasnost željeli su ga uhvatiti barem na »verbalnom deliktu« pa su ga, sa zlim namjerama, upitali je li dopušteno dati caru porez ili nije. Isus, znajući njihovu zlobu, reče: »Licemjeri, zašto me kušate? Pokažite mi porezni novac!« Oni mu pruže denar. Isus će na to: »Čija je ovo slika i natpis?« »Careva«, odgovoriše mu. Tada im reče: »Podajte caru carevo, a Bogu Božje!« (Mt 22: 15-22) Kako se vidi, nekadašnja carina nije se plaćala za robu koja prelazi državnu granicu, nego su je bili dužni plaćati svi podanici rimskoga cara na carevu teritoriju. U nekim jezicima (u istom značenju) rabi se riječ dogana, kojoj je u korijenu duca (dužd). Zanimljivo je da se doganom naziva i duždeva palača, ali i (starinski) ured za otkup duhana u Hercegovini. Slično je bilo i u starom Dubrovniku.

Oko za oko...

Ni Isusov nekoć revni progonitelj, a potom jednako revan apostol — Pavao — nije ljude odgovarao od plaćanja poreza ni od drugih davanja ako potražitelj na to ima pravo. Takvom se preporukom obratio upravo Rimljanima, stanovnicima metropole u kojoj će svoju vjeru i svoje plemenite namjere platiti glavom. »Podajte svakom ono što mu pripada: onomu koji s pravom traži porez, porez; koji carinu, carinu...« (Rim 13: 6, 7)

No sve je to novozavjetni, uglađeniji, govor i razrađenija metoda. U starozavjetnim vremenima (oko za oko, zub za zub) oni zaduženi za »državne jasle« lako su prokljuvili da će — dopusti li kralj Artakserkso da se izgradi Jeruzalem i oko njega podignu zidovi — kraljevska riznica ostati prazna, jer ljudi više neće plaćati ni porez, ni danak, ni carinu. Kao odani državni službenici, zaključiše puni zabrinutosti za »dignitet svoga gospodara«: »A budući da jedemo državnu sol, ne čini nam se doličnim gledati ovu sramotu nanesenu kralju.« Korijen brige za »kraljevu sramotu« nije teško naslutiti. Ne laje pas radi sela... No upravo zato što su kao činovnici imali soli, koja je bila vrlo cijenjena, osjećali su zahvalnost prema kralju koji im je daje. Na sol se nekoć plaćao i poseban porez — solarina. Sol je — uz kasniji duhan — bila državni monopol, pa je na svakom paketu morala biti posebna »markica« (u Italiji još i danas sali e tabacchi). Pravu vrijednost soli izrazio je Isus vrlo upečatljivom usporedbom kojom je poučio svoje učenike: »Vi ste sol zemlji. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?« (Mt 5: 13) »Imajte u sebi sol i tako ćete imati mir među sobom.« (Mk 9: 50) A budete li neposlušni poput Lotove žene, za kaznu ćete se pretvoriti u stup soli. Tko ima zrnce soli u glavi, čuvat će se takvih nepodopština i neslanih šala.