Bijeg politike u jalovu popularnost

Znam, lako je biti general poslije bitke, ali što nam drugo preostaje ako razmišljamo o prošlim događajima? Nećemo se odreći prava na kritičnost prema prošlosti samo zato da nam netko ne bi uputio spomenuti prigovor! Zato osjećam potrebu priznati da sam i sam napravio mnoge ne-umnosti tih »proljećarskih« godina. Uostalom, te su neumnosti golemoj većini bile simpatične baš u onoj mjeri u kojoj su bile spontane i »necenzurirane« ikakvom na iskustvu utemeljenoj mjeri! Valja, doduše, priznati da je tada bilo teško razlikovati djelatan i nužan osjećaj za mjeru od običnog oportunizma.

»Hit«-tema sveukupna tadašnjeg nacionalnog previranja bio je novac. Sav se novac slijevao u Beograd, a otamo, prema opskurnim kriterijima, odlazio na razne strane. »Dajte vi nama naš novac«, bila je jednostavna hrvatska poruka beogradskim unitaristima! Ili, bolje rečeno, to je bila prihvatljiva fasada svemu što se događalo. Potaknuti sveopćom euforijom, Đ odan i Veselica, tada već veoma popularan dvojac, izjavili su na nekoliko javnih predavanja: »Ne budu li nam dali naš novac, mi ćemo po njega ići tenkovima u Beograd!« Marko i Šime bi se pri tome grohotom smijali, a publika je, dakako, uživala!

Glede sličnih »duhovitosti« ni sam nisam nevin. Još 1968. sudjelovao sam na turneji koju je bio organizirao Beograd (događaj bi zaslužio posebnu priču!). Tijekom jednomjesečnog putovanja po čitavoj zemlji doživio sam brojne neugodnosti koje su kulminirale u Beogradu najprije zvižducima, zatim kamenjem i jajima što ih je bijesna publika bacala na mene i suprugu! Svega dan-dva poslije nastupio sam na velikoj priredbi na glavom trgu u Dubrovniku. Moj izlazak na pozornicu, grupica turista (s istoka zemlje, poslije se utvrdilo) popratila je snažnim zviždanjem koje nije prestajalo. Kada su napokon donekle utihnuli, obratio sam se publici riječima: »A ja sam mislio da nisam u Beogradu.«

Ipak, u nekoliko sam navrata bio »politički mudar«... U proljeće 1971. slučaj me doveo u Sisak. S obzirom na reputaciju prononsiranog nacionaista, oko mene se gotovo uvijek stvarala napeta astosfera potencijalnog sukoba. Tako je bilo i te večeri u sisačkom hotelu »Panonia«. Nakon nastupa, tijekom kojega je jedva izbjegnuta tučnjava većih razmjera, našao sam se u ovećem društvu oko nekoliko spojenih stolova. Razgovor, naravno, nije mogao izbjeći netom proteklu napetost i sva ostala aktualna zbivanja u kojima sam, u očima naše javnosti, sudjelovao na razne načine. Iznenada, obratio mi se čovjek koji je bio toliko diskretan da ga do tog trenutka nisam ni zapazio među nazočnima. Predstavio se i dodao: »Ja sam, znate, ovdašnji Srbin ili pravoslavac, kako hoćete, i mislim da bi možda bilo dobro da, kada nastupate u krajevima u kojima žive brojni Srbi, zapjevate i koju našu pjesmu!« Dobro je protumačio moj pitajući pogled pa je dodao: »Ne mislim, naravno, na pjesme iz Bosne ili Srbije! Mi, ovdašnji Srbi, imamo svojih starih narodnih napjeva koji su tipični za neke naše krajeve i sela!« Mogla se čuti i muha, iako je društvo bilo poveliko. Svi su me gledali ozbiljna lica pretpostavljajući, valjda, da sam u velikoj nezgodi. Ali doista nisam bio ni u kakvoj nezgodi. Spremno sam mu odgovorio ono što sam o tome stvarno i mislio: »Jasna mi je vaša ideja i vaše namjere, ali razmislite o sljedećem, rekao sam mu. Stanje duha u nas — a nismo ga ni vi ni ja ni stvorili niti možemo na njega bitno utjecati — jest takvo da bi takav postupak Hrvati zasigurno protumačili kao izdajnički kukavičluk, ili u najmanju ruku kao odurni oportunizam, a vaši bi Srbi nejvjerojatnije sve to doživjeli kao provokaciju, kao namjeru da sugeriram kako je, eto, baš sve, pa i vaše pjesme, dio našeg hrvatskog svijeta! Što bih time postigao? Ništa! Pa i gore od toga: do daljnjega, svi bi bili protiv mene! Mislim stoga, nastavio sam, da bi za sada bilo najblje da mi Hrvati pjevamo hrvatske pjesme, a vi Srbi pjevajte srpske ako hoćete. Usput bismo se morali truditi da nam, i jednima i drugima, to ne smeta pa vjerujem da bi, s vremenom, stanje sveopćeg duha ostalo do te mjere povoljno da bi bilo moguće i ono što vi sada predlažete!« Licima se proširio osmijeh pa sam mogao zaključiti kako su svi pa i taj Srbin zapravo zadovoljni neposrednošću i argumentiranošću moga odgovora!

Sutradan u Zagrebu bio sam gost na privatnoj večeri. Omanje društvo u kojem se našao i Pero Pirker, tada veoma utjecajan i popularan član najužeg komunističkog vodstva u Hrvatskj. (Vrijeme »homogenizacije« slagalo je i takva nesloživa društva!) Nakon večere, u jednom kutu salona, nastavio sam čavrljati s Pirkerom i domaćinom. Požurio sam ispričati im događaj od prethodne večeri u Sisku. Slušali su me pažljivo... Naravo, čašica je već bila učinila svoje pa se neka osobito ozbiljna reakcija i nije mogla očekivati. Ali ono što se dogodilo bilo je za mene potpuno neočekivano, jer kada sam završio priču, priznajem, očekivao sam pohvalu. Pirker je šutio i promatrao me, lagano klimajući glavom, činilo mi se, čitavu vječnost. Zatim, sveudilj klimjući, gledao u oči čas mene čas našeg trećeg sugovornika ne žureći se s odgovorom, koji se u takvoj »pripremi« uvijek najavljuje šokantnim. »Lijepo, lijepo«, konačno je ispalio — »nego, da ti nisi njima, Srbima, ponudio i autonomiju!? Pa, čovječe, što si toliko taktizirao, što ga nisi poslao u...« Naravno, slijedio je smijeh, a ja nisam vjerovao svojim ušima... Držao sam da političar (osobito komunistički političar!) ne smije tako govoriti pa ni za večerom uz čašicu!

Danima nakon toga opsjedao me taj razgovor. Ako ja kao pjevač, u »legitimnoj« želji da se dopadnem širokoj publici, smijem sebi dopustiti i pokoji nekritičan ispad »velikohrvatske« duhovitosti — razmišljao sam — ako to sebi, također, svakodnevno dopušta običan građanin, uspaljeni student ili liderski raspoložen proljećarski profesor, kakvi su nam izgledi ako nam se u prakticiranju takvih zadovoljstava pridruže i političari?