Baršun donosi promjenu

Loosova praška vila Müller (1928-30), uz kuću za obitelj Tugendhat Miesa van der Rohea u Brnu (1930), nedvojbeno je najvažniji spomenik moderne arhitekture u češkim zemljama. Nakon temeljite obnove vila je prošle godine ponovno zablistala u izvornom stanju, te je otvorena za javnost kao jedinstvena izložba Loosove arhitekture in situ i njemu posvećen studijski centar

Kuću je Adolf Loos (1870-1933) projektirao za dr Františeka Müllera, inženjera i suvlasnika ugledne konstruktorske firme i njegovu suprugu Miladu, koji su arhitektov fascinantni spoj neformalne, ležerne udobnosti i elegantne pojavnosti obojili vlastitom kultiviranom osobnošću. Izgradnja vile završena je samo tri godine prije autorove smrti te je njegova posljednja velika realizacija u kojoj je bečki arhitekt, češki državljanin i kozmopolit maestralno sublimirao bogati arhitektonski opus.

Loosov pionirski prinos modernoj arhitekturi vezuje se koliko za pisana toliko i za izgrađena ostvarenja, kojima je otvorio put međuratnoj europskoj avangardi. Duhoviti kritičar moderne kulture na početku 20. stoljeća i sjajan polemičar bez dlake na jeziku, Loos u člancima i esejima oštro napada tada vladajući stil secesije i njezine protagoniste, a u znamenitom spisu Ornamet i zločin (1908) odbacuje ornament kao evidentan dokaz dekadencije. Njegov arhitektonski opus uključuje tipološki raznolike projekte i realizacije poput kontroverzne kuće na Michaelerplatzu (Beč, 1909-11), provokativna natječajnog rada »Chicago Tribune Column« (1922), pariškoga doma pjesnika Tristana Tzara (1926-27), projekta za kuću slavne Josephine Baker (Pariz, 1928), brojnih interijera modnih salona, barova i kavana, te veći broj realizacija stambene tipologije — apartmana, obiteljskih kuća i vila te socijalnog stanovanja.

Spiralno nizanje prostorija

Kuća Steiner u Beču (1910) prva je u nizu Loosovih ostvarenja rezidencijalne arhitekture bijelih kubusa, gotovo asketske pojavnosti bez ornamenta i krova, čija je kompleksna prostornost rezultat jedinstvene koncepcije tzv. Raumplana. Kompoziciju unutrašnjosti Loos je zasnivao na spiralnom nizanju pojedinačnih prostorija oko središnje osi kuće. Katovi se prožimaju, a prostorije, iako različitih visina (sukladno funkciji i simboličkom značaju), međusobno su dobro povezane, obično putem nekoliko stuba prema gore ili dolje. Ideja je bila odraz Loosovih poimanja prostorne ekonomičnosti i efikasnosti. Upravo je vilu Müller sam autor smatrao apoteozom svoje prostorne koncepcije, koja se unatoč tipično losovski simplificiranoj vanjštini, obogaćenoj tek suptilnom igrom simetrije-asimetrije kubusa i fenestracije, može iščitati i na pročeljima.

Vila je smještena na padini neposredno uz glavnu aveniju što vodi prema gradskom središtu, a oblikovanjem i visinom snažno se izdvaja iz neposrednoga susjedstva. Stambeni prostor organiziran je u nekoliko cjelina.

Dnevni život odvija se u prostorijama donje etaže, komponiranim u obliku prostornih kaskada što se lepezasto nižu oko središnjega stubišta.

Reprezentativnost i društvena funkcija dnevnog boravka naglašena je dvostrukom visinom i elegancijom interijera. Maestralna zidna obloga od sivozelenog mramora i prostorno prožimanje boravka s blagovaonicom po mnogima su najljepši detalji Loosove arhitekture, a u istom su sklopu (ali na raznim nivoima) gospođin boudoir te gospodinova biblioteka-radna soba. Boudoir, najartikuliranija soba u kući, obložena limunovim drvom, podijeljena je po načelu Raumplana u dva visinski različita dijela. Intimniji je namijenjen čitanju, dok je povišeni prozorom orijentiran na dnevni boravak i omogućuje gospodarici kuće da voajerski nadgleda događanja u dnevnom boravku. Gornja etaža sadrži spavaći trakt organiziran oko stubišta-galerije, što se, zahvaljujući krovnom nadsvjetlu, pretvara u unutrašnji svjetlik. Pored roditeljske sobe, dviju garderoba i kupaonice tu se nalaze i dvije dječje sobe obojene u žuto-plavo-crvenu paletu Loosova dugogodišnjeg prijatelja Mondriana. Na najvišoj etaži arhitekt je pozicionirao fotolaboratorij i ljetnu blagovaonicu namještenu u japanskom stilu, koja se otvara prema prostranoj terasi s pogledom na grad i praški dvorac. U suterenu su diskretno smještene servisne prostorije, garaža i posluga, koja komunicira unutar kuće vlastitim stubištem.

Marx i Engels u vili

Vila je ubrzo prepoznata kao remekdjelo rezidencijalne arhitekture, a njezin uspjeh zasigurno je i posljedica jedinstveno skladna odnosa arhitektonskog genija i kultiviranog klijenta. No, sretno razdoblje za Müllerove i njihov dom nije trajalo dugo. Nacionalizacijom 1948. kuća prelazi u državno vlasništvo, a obitelj dr. Müllera, koji umire 1951, ubrzo će emigrirati u Englesku. Slijedi dugotrajno razdoblje nebrige i zapuštenosti u kojem je kuća mijenjala korisnike, a tijekom sedamdesetih u njoj je smješten i marksističko-lenjinistički institut, kada je veliki dio originalnog inventara sretno sklonjen u muzeje. Za Loosovo remekdjelo, 1968. proglašeno spomenikom kulture, tek s baršunastom revolucijom nastupaju bolji dani. Grad Prag otkupljuje vilu 1995. te ona postaje dijelom Gradskog muzeja. Pažljivom restauracijom na osnovi originalnih nacrta i starih fotografija vila je do detalja vraćena u izvorno stanje. Ponovno je uređen vrt, obnovljena arhitektura i znameniti interijer, namješten originalnim pokućstvom i uređajima (ili njihovim replikama) te starim tepisima i umjetninama (Kokoschka, Corot, Rodin). Tako je ostvarena davna želja Milade Müller da kuća povrati stari sjaj kao posveta Adolfu Loosu, ali i novim generacijama koje će dolaziti osluhnuti »skriveni govor istinske arhitekture«.