Automatski s decentriranjem

Automatski s decentriranjem

Vlado Martek, Volim čitati poeziju, Naklada MD, Zagreb 2001.

Priča o Vladi Marteku mogla bi se napisati s više stajališta; možemo mu prići kao nadrealnom pjesniku, kao likovnom umjetniku, konceptualcu iz legendarne šestorice — dakle konceptualnom dekonstruktivistu — ali i kao velikom metafizičaru poezije. Počnimo od šestorice pa ponovimo neku od fraza koje su povjesničari umjetnosti i ini recenzenti rekli o toj grupi: bez njih zaista naša povijest umjetnosti druge polovice dvadesetog stoljeća ne bi bila ono što jest. Riječ je o skupini šestorice entuzijasta, slijepo odanih nazorima moderne, tamo potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih, a ja bih ih nazvao romantičnim urbanim konceptualcima, jer je upravo metafizika bila u središtu njihova rada i zanimanja, iako se to uvijek nije činilo tako. Stari je metafizički pojam transcendentnoga, kao i posvuda u modernoj, samo zamijenjen novim, operativnim i povijesnim pojmom Umjetnosti. Pa tako imamo vrlo dobra djela, meni posebno zanimljiva Mladena Stilinovića: nove knjige: jedna je, koliko se sjećam, pisana njegovom krvlju, a druga je niz od gusto tiskanih pedesetak stranica s jednom jedinom prostom rečenicom: nemam vremena, nemam vremena, nemam vremena... Dakle, riječ je o hibridu između artefakta i literature, o umjetnosti pisma. U toj grupi Martek igra vrlo zapaženu ulogu i uz već spomenutoga Stilinovića najviše je okrenut pismu, ostvaruje neku vrstu prostorne poezije, radi instalacije i proglašuje se pretpjesnikom. Stoga je stekao istaknuto mjesto unutar hrvatske avangarde sedamdesetih i osamdesetih, a nije ga lako zaobići ni u samom korpusu našeg pjesništva tog vremena.

Izvan i unutar modernističke bajke

A što reći o njegovu poetskom pismu, o konkretnoj knjizi u kojoj su skupljeni radovi nastali tijekom proših desetljeća? Teško je reći nešto općenito o njegovu pismu zato jer je ono duboko kontradiktorno, u suprotnosti s vlastitim postavkama, s vlastitim konceptima, pa nam na neobično zanimljiv i human način otkriva čovjeka, u njegovoj unutarnjoj dimenziji, posve izvan umjetničke mistifikacije i priče o konceptima, izvan modernističke Bajke; ili upravo duboko u njoj.

Odmah na početku nalazi se prvi ciklus iz dalekih sedamdesetih, Predpjesnički uvod u kojemu se Martek obrušava na Poeziju. Ali čini to s tolikim žarom, poput ateista koji uvijek nanovo priziva boga, da poeziju — konkretno riječi iz njezina semantičkog polja: poezija, pjesnik, pjesma — spominje čak više od dvadeset puta unutar prvih četrdesetak stihova. Brojiti riječi — može se prigovoriti da to nije sasvim primjereno za kritičara — ali nije li to strukturalistička metoda par excellance? Omjer je zaista veličanstven, govori nešto o strukturi autorove misli, i divna je prilika za one koji žele dokazati tezu o negativnoj afirmaciji. Poslije se — i dalje držeći dobar statistički prosjek ponavljanja tog magičnog pojma Poezije — njegovo pismo pretvara u pravu ispovijed, čisto literarni akt; formalno mogli bismo ga nazvati automatskim pisanjem s osobinama decentriranja subjekta — ali to je zapravo neka vrsta ispovijedi. Ganutljive poput svih ispovijedi; u njima postoje ključna mjesta, ključne riječi, koje se u Martekovu slučaju vrte oko pesimističkih zaključaka — tipično pjesnički — često se spominje crnilo i vrijeme kao pojam; a spominju se i Hölderlin i Trakl, a neizravno metafizička tradicija, teme života i smrti. Dakle, sva ona pitanja koja zaokupljaju obična čovjeka koji je odlučio posvetiti se poeziji — a koji vas, uzgred, stihovima ponekad i zamori. Prema tome, u Martekovu je slučaju ipak važnija umjetnost življenja nego umjetnost pisma.

Rade Jarak