Američke sapunice nisu jedini način života

Američke sapunice nisu jedini način života

Ivana Armanini, slikarica i stripašica, nakon dvije uspješne izložbe, govori o grupi Divlje oko, svojoj ulozi u stripu i ulozi stripa u njoj... I otkriva tajnu tko je uopće Gloria Scott, njezin kultni lik

Ivana Armanini relativno je nepoznata široj javnosti. Ona ne objavljuje baš u svakom strip-fanzinu koji izlazi, a Divljeg oka, strip-grupe koju je okupila, prihvatila se prilično ozbiljno. Kao i svaki ozbiljni diplomirani slikar koji drži do sebe i želi preživjeti, radila je kao restauratorica umjetnina, predavala u školi i često izlagala. Osim tri samostalne i desetak skupnih izložbi, sudjelovala je na brojnim likovnim kolonijama i sve se činilo da joj je slikarska budućnost izvjesna. No, 1999. godine nešto je puklo i počela se baviti stripom. Do dana današnjega njezini su stripovi objavljeni u književnom časopisu »Libra libera«, magazinu »Op.-a.« i slovenskom strip-magazinu »Stripburger«, u stalnom je postavu kazališta Gavella, a prošle i ove godine izlagala je na Crtani romani showu, a s još dvanaest autora/ica na ovogodišnjem je Salonu mladih izložila radove pod naslovom »Strip, strip, hura«. Tu negdje progledalo je Divlje oko. Trenutno mahnito crta, Gloriji Scott, alter-egu svoje prijateljice Mime Simić dala je oblik, dušu i vozačku dozvolu, a njezin trenutno najvažniji rad čeka na objavljivanje. Dok smo razgovarali, Ivana nije bila sama. Živčano povlačeći stolnjak, povremeno se uključivala i Gloria osobno.

Što se događa sa strip-projektom o Gloriji Scott, na kojemu vrijedno radiš s Mimom Simić? Hoće li to netko konačno ukoričiti?

— Završeno je samo šesnaest epizoda, a Glorija Scott i dalje živi. Anarhičnost i brutalnost njezina humora postala je moja svakodnevica. Mima i dalje piše, ja crtam i paralelno šećem Gloriju sa sobom. Negdje ostane objavljena kao epizoda u književnom ili e-časopisu, nekad visi u kazalištu, a uskoro će na europsku turneju sa slovenskom antologijom stripa »Stripburek«. Transformacije njezina pojavljivanja možda su i zanimljivije od tvrdo definirana ukoričenja.

Iskopati staklene oči navike

Visjela je i na zidovima galerija u organizaciji Divljeg oka« strip-grupe koju si okupila.

Gloria Scott imala je tu nešto za reći: »Divlje oko je banda zlikovaca, koja se udružila vođena zajedničkom terorističkom idejom uništenja centara moći i novca.«

— Svaka naša izložba dio je projekta uništenja stripovskog monopola koji je nastao na ovom teritoriju. Želja nam je iskopati staklene oči navike i na vlastitom primjeru pokazati kako svatko sasvim dobro gleda vlastitim očima. Budući da su nam ciljevi brutalni i bizarni, usmjerili smo oštrice noževa na polje slobodnog umjetničkog izraza kako bismo spriječili nevine ljudske žrtve. U stvarnosti, to je grupa pitomih radoholičara suvremenijeg senzibiliteta za likovnost i naraciju, generacijski u rasponu od 26 do 40 godina, prostorno dislociranih, no virtualno sjedinjenih na netu. Dušan Gačić, Irena Jukić i ja činimo aktivnu jezgru. Tu su jošMiro Nemeth, Franjo Anžlovar, Magda Dulčić, Zvonko Todorowski i Helena Klakočar, koja živi u Nizozemskoj.

Postoji li lajtmotiv po kojemu se mogu prepoznati stripovi autora okupljenih oko Divljeg oka? Postoji li neka ideja/ideal oko koje/g ste se okupili ?

Opet se javila Glorija Scott, preodjevena u nekakve krpe: »Jedva sam došla do riječi«..., no, ušutkali smo je.

— Divlje oko kaže da američke sapunice nisu jedini način života. Naša načela građena su po uzoru na stare indijanske legende. Jedna pustopoljina suhe zemlje vrednija je od gomilanja novca i laži i na njoj raste duboko osjećanje sebe u slobodi.

Smatramo da uporaba stripa kao sredstva plitke zabave, skrivene manipulacije ili otvorene propagande obezvređuje medij u njegovoj stogodišnjoj povijesti postojanja, namećući mu image površna štiva, kiča, zaboravljena i prevladana masovnog medija. Iako je strip od nastanka do današnjih dana zadržao uniformni konfekcijski stil diktiran zakonima tržišta, smatramo da verbovizualnom formom ima što reći, ravnopravno drugim umjetničkim formama.

Izložba je u srpnju dva tjedna trajala u Galeriji primijenjenih umjetnosti, a prošlog mjeseca i u Bjelovaru. Koliko ju je po tvojoj procjeni ljudi vidjelo? Postoji li u Hrvatskoj uopće interes za strip?

— Osim univerzalne istine da to što radimo, radimo samo radi sebe samih i da je svaka publika tu više-manje suvišna, što možda zvuči kao propagiranje autizma i egomanije, postoji još jedna univerzalija, a to je da su razumijevanje i pažnja drugog motori svakodnevice. Za sada još uspijevamo balansirati između te dvije oštrice. Kako doprijeti do drugog? Sam čin izložbe nije presudan u mediju u kojemu je reprodukcija jednakopravna originalu. Fotografija, dobra fotokopija, digitalni zapis i štampa danas govore jednakom snagom originala. Statičan kolekcionarski um izmislio je religiju Muzeja umjetnosti, a jumbo-plakat na autocesti danas je preuzeo ulogu nosioca bitnih poruka. Poenta priče jest da je svatko nositelj bitne poruke ako slijedi svoje unutrašnje — divlje oko. Time želim reći da je naglasak na procesu gledanja, a ne na izloženim predmetima.

Crteži su ti na granici likovnosti. Ima li tvoja tehnika naziv?

— Ako misliš da je konglomerat alatki neki naziv, eto ga: crtam tušem, kemijskom, flomasterom, što fotokopirkom smanjujem i kolažiram, onda montiram tekst i crtački interveniram loveći cjelinu stranice. Ukoliko nije dovoljno jasan u početnoj crtačkoj varijanti, sve selim u računalo na lettering. Foto-shop jako olakšava i ubrzava neke manje važne procese u radu, otvarajući prostor za kreativnu igru. I, ne, ne osjećam se kao kiborg, jer je stroj i dalje samo sluga.

Infrastruktura fotokopirnica

Strip se bez obzira na velik broj autora čini prilično zapostavljen. Izložbe su rijetke, strip-fanzini niskonakladni, a tu i tamo poneku tablu objave u novinama. Što je razlog tome?

— Mislim da se sam skriva dok ne sazrije vrijeme za njega. Čeka da računala i tisak još malo razviju svoje mogućnosti: kvalitetu multioriginala, brzinu prijenosa slikopisne informacije, čistoću ispisa, a na kraju krajeva i da se sruše cijene svih tehničkih pomagala, što je neizbježno. Moja je vizija budućnosti da će stripovi neprestano cirkulirati na netu, koji će se, po potrebi, printati i lijepiti po unutrašnjim i vanjskim zidovima. Može i po šumi. To će biti prave tvornice kulture, stara ideja u novom ruhu. Pitanje je trenutka kada će se upaliti lampica, da je razliti tuš po papiru kao trag divljeg oka. Strip ne guta novac kao film, pristupačan je i otvoren za kreativna istraživanja, a osim toga prioritete ne postavlja u materijalu, dimenzijama, tehnici, prostoru, ljudstvu ili vremenu izvedbe, nego je orijentiran isključivo na unutrašnje viđenje. To je nešto ekonomično, ekološko i funkcionalno. Svaka bi ga kućanica poželjela imati za po doma.

Postoji li strip-scena u Hrvatskoj?

— Zagreb ima stvarno odličnih fotokopirnica u kojima cvjeta samizdat djelatnost. Hrvatska strip-scena ima sindrome bolesti koja se vodi pod nazivom produljena adolescencija. Osobno, nemam ništa protiv okupacije super-heroja i sličnih tipova na kioscima. Osim što su zgodan način instant-samozaborava, što je povremeno preporučljivo, ipak je dosta opasno ako se navučeš. Autorima u Hrvatskoj domet je uspjeha strip koji vješto imitira holivudski film — realističan crtež i zabavna pričica. Američko tržište te marljive trudbenike bogato nagrađuje, a strip time postaje poligon za testiranje scenarija.

Što je s elektronskim izdavaštvom? Neki od tvojih radova dostupni su i na webu.

— Elektronsko je izdavaštvo u povojima. Računalo je u ovim krajevima i dalje luksuz, a neki ljudi imaju otpor prema digitalnom čitanju, iako je neusporedivo lakše i brže, a cijeli životni opus zabilježiti na nekoliko grama metala.

Moji radovi mogu se pogledati na http://www.zmcomics.so.yu/autori/armanini i www.zmcomics.co.yu/divljeoko, a elektronski mi možete pisati na ivanaarmaniniŽhotmail.com.

Podupiru li strip hrvatske kulturne institucije?

— Zagreb je svojedobno bio svjetska velesila animiranog filma, Zagreb-film bio je moćno ime autorske animacije, što je rezultiralo i Svjetskim festivalom animiranog filma. Takva koncentracija energija vjerojatno je bitno utjecala i na strip. Pretpostavljam da su nekada postojali ljudi na bitnim mjestima s više sluha za takve stvari. Zašto Zagreb s tako slavnom prošlošću sada nema ni filmove, ni strip-časopis, velika je enigma.

Što bi pomoglo?

— Da nam, za početak, Ministarstvo odobri novac za projekt magazina autorskog stripa koji smo im predložili. Slovenci, primjerice, imaju jaku potporu države za većinu svojih alternativnih projekata i od njih bismo svi mogli ponešto naučiti. Otvarajući prostor u kojem bismo kontinuirano mogli objavljivati naše i strane autore malo suvremenijeg vizualnog i narativnog senzibiliteta potaknuli bismo mlađe autore na preispitivanje svog odnosa prema tom mediju. Magazin bi širinom i otvorenošću doveo u pitanje uhodane formule i formulacije »onih koji znaju odgovor«, pružajući osjećaj da sami možemo postavljati pravila.

Koje/čije stripove najradije čitaš?

— »Stripburger« mi je otkrio mnoga nova imena: Max Andersson, Mr. Stocca, Mary Fleener... I naravno, klasike: Art Spiegelman, Eduard Gorey, Blanquet, Woodring...

Voliš li više Dilana Doga ili Marti Misteriju / Taličnog Toma ili Asteriksa?

— Aster Blistok je super.

Razgovarao Oliver Sertić