Živit' ka ljudi

Živit' ka ljudi

Dakle, naš je cilj stvoriti nacionalni proizvod koji ćemo sami smisliti, zaštititi i proizvesti jedući travu. Taj je proizvod crtanofilmski lik, jedinstven, otkačen i originalan. Na osnovi njega napravit ćemo pilot-epizodu za seriju koja će izazvati planetarni interes, ali ćemo dopustiti da strani kapital uđe samo do 40 posto cijene proizvodnje tako da sami uberemo lavovski dio od distribucije, od čega i živi sav razuman svijet, a ostali ih mogu mrziti i rušiti im nebodere

»I have a dream...«, govorio je nadahnuto američki crnački lider imajući pred očima jednakost ljudi. Isti vapaj i ja bih skromno uskliknuo nikako ne dočekavši dan kad će naša animacija stvoriti proizvod koji će postati popularan (u svijetu, kako se to već kaže), čime bismo zaradili toliko para da u ekonomskim rubrikama naših dnevnika (a one su najčešće srijedom) oduzmemo dah svim onim ekonomistima koji društveni rast povećavaju premećući iz šupljeg u prazno.

Nakon uvoda postavljaju se odmah dva mala pitanja. prvo: da li je to doista dream, i drugo: Pa zašto pobogu i ti (Joško!) to ne napraviš? Koga vraga nas stalno gnjaviš? Smisli nekog Toma i Jerryja, izanimiraj to, prodaj po svijetu i kupi hotel »Excelsior« u Dubrovniku jer ga novopečeni vlasnik ionako prodaje jer mu nije za jedno ljeto vratio novce koje je u njega investirao.

Odgovorit ću najprije na drugo pitanje. Na svoju veliku žalost, nisam poduzetnik! Ja sam tek skromni hrvatski umjetnik koji doista znade nešto o animaciji, a znade i animirati (čak i Toma i Jerryja), i beskrajno dobro znade, što je karakteristično za sve Mediterance, posebno one koji su se ogrijali u Zagrebu, što bi trebalo napraviti kad bi to napravio netko drugi.

Ako dakle ima kod nas neki poduzetnik, evo mu besplatno nudim vlastiti tržišni dream...

Trebali bi se u miru i daleko od dnevnih stresova naći: iskreni, kompetentni i pošteni predstavnik Hrvatske televizije, predstavnik Ministarstva kulture kojemu su stvari oko animacije jasne (eto, to mogu biti ja), predstavnik Gradskog poglavarstva zadužen za kulturu, ali neki koji nije smrtno uplašen hoće li mu se do petka raspasti stranka, predstavnik najjače hrvatske tvornice igračaka za djecu, predstavnik najjače tvornice slastica za djecu i predstavnik Zagreb filma kao (još) najvažnijeg generatora proizvodnje animiranih filmova u nas.

Na početku sastanka svi ti ljudi trebali bi se kolektivno dogovoriti oko ključnog pitanja, a to je (napisat ću po dalmatinski da me cili svit razumi): »Oćemo li krepavat oli ćemo živit ka ljudi?« Ako je odgovor »živit«, onda smo pola posla obavili! Nakon toga ćemo saznati kako ćemo to živit, od čega i zašto smo se uopće našli zajedno.

Dakle, naš je cilj stvoriti nacionalni proizvod koji ćemo sami smisliti, zaštititi i proizvesti jedući travu. Taj je proizvod crtanofilmski lik, jedinstven, otkačen i originalan. Na osnovi njega napravit ćemo pilot-epizodu za seriju koja će izazvati planetarni interes, ali ćemo dopustiti da strani kapital uđe samo do 40 posto cijene proizvodnje tako da sami uberemo lavovski dio od distribucije, od čega i živi sav razuman svijet, a ostali ih mogu mrziti i rušiti im nebodere.

Do lika (karaktera) doći ćemo internim natječajem, posebno među mladim ljudima, a izabrat ćemo najširim demokratskim načinima jer nam je važno da ne pogriješimo. Samu seriju proizvodit ćemo u Kini jer tamo animatori i fazeri rade za 50 centi na sat. Zarađeni novac ćemo, nakon što se nakrkamo janjetine, uložiti u najnoviju sofisticiranu tehniku i u obrazovanje novih kreativnih potencijala.

Ako za to nismo sposobni, onda ćemo doista krepat, produžili turističku sezonu za još mjesec dana ili ne. A malo me je doista i strah. Pokušavao sam već ovo prenijeti ljudima s Televizije, ali tamo stalno imaju gard kao da od njih nešto tražiš, u Gradu se ne zna tko pije, a tko plaća, u tvornici slastica još je samoupravljanje, a tvornica igračaka se igra. Pa me strah da mi je ostalo samo Ministarstvo kulture, a tamo ti se na riječ tržište smiju iza leđa.

Pa se koji put pitam... Nije li dream o tržišnom hitu našega filma tek moja fikcija? Možda tržišta uopće i nema. Možda svi mi skupa živimo od samo jednog čarobnog proizvoda, a sve drugo što odrasli ljudi po cijeli dan rade tek je trik da ih se zabavi (da ne postanu agresivni, bože mi oprosti, kao neki).

Joško Marušić