Zaljubljenik u Hrvatsku

Zaljubljenik u Hrvatsku

Prije deset godina, u zlokobnoj ratnoj asmosferi, na nekom okupljanju u Muzejskom prostoru — danas Klovićevim dvorima — prošao je tihi glas od čovjeka do čovjeka. Od toga smo glasa svi protrnuli. Željko Sabol je otišao, sam, u nepoznato i u nepovrat. Kao da je i tim činom, kao i svojom poezijom, ispisivao svoj kratak život. Jer on se sa smrću stalno družio, sa strepnjom je ustajao i lijegao.

»Možda nije nužno umirati ali već smo na to navikli.«

Odnosno:

»Živjeli smo zajedno u gradovima, katkad grobnicama

prezirući glas koji nas je mogao spasiti«.

A taj glas koji nas je mogao spasiti, taj glas je glas smrti i nepovrata. Njemu se nije mogao oteti, taj je glas bio tim zavodljiviji jer se i Smrt slobodno šetala Hrvatskom, a nije bilo nikoga iz svijeta tko bi to želio ili htio vidjeti, a kamoli spriječiti.

Deset godina je prošlo od toga vremena. A jedna smrt — što je ona značila u poplavi tolikih smrti? Ipak — smrt pjesnika, zaljubljenika u Hrvatsku, onu Hrvatsku koja mu je značila više nego život, ugradila se kao živa rana, kao glasni prijekor svijetu, kao sjeme riječi da spoznamo kako je ljubav uvijek jača od smrti, ali i od života.

Svojim odlaskom sličan je onom legendarnom pjesniku antičkoga Rima, Eneju Lukanu, pjesniku znamenite Pharsalije, odnosno Građanskoga rata, koji se tako divio junacima koji su upravo na našoj obali, krvavoj od povijesti, radije izabrali smrt nego ropstvo, a i sam je, da sačuva svoju ljudsku čast i dostojanstvo svoje poezije, radije izabrao preranu smrt nego dugogodišnje beščašće.

Ali ne govorimo ovdje ponajprije o smrti, nego o ljubavi. O ljubavi za Hrvatsku, za onu zemlju iz čijega smo praha umiješani, iz čijih je obzora sastavljen naš pogled na svijet, iz hrvatskoga kojima prepoznajemo sebe i druge. Sabolova poezija upravo to svjedoči, time je zaigrana, time je očuđena. Njegova je poetika jednostavna: nema u njoj nejasne retorike, ni težnje za igrom riječi ili glasovima. Njegova se riječ ne odijeva u dopadljive kostime, on nije glumac koji stavlja obrazinu na lice, on je glasnik svojih osjećaja za pravedno i dobro. A to je uvijek lijepo. Kao rijetko tko u njegovoj nesretnoj generaciji, rođenih 1941, ali i onih ranije i onih kasnije rođenih, koji su kao djeca proživjeli rat, i još teže i pogubnije poraće, on je svjestan krhkosti riječi, ali zato se i koristi riječju kao snažnim glasom s krovova, kao kliktajem teško izborene slobode da, unatoč pogibelji, iskazujemo ono što je tako krvavo naše. Zato su njegove pjesme mogle biti uglazbljene, odjekivati kao zajedničko dobro, kao glas razumljiv svima, kao izraz kolektivne svijesti maloga, ugroženog naroda, preko kojeg već stotinama godina vode svi nesretni ratni putovi, i gdje svaka generacija mora okusiti stravu pred zidom životnoga ispita.

Svi koji smo ga poznavali znali smo za njegovu osjetljivost; on je nije ni tajio. Ni 1972, zbog Matice hrvatske i Hrvatske, ni 1991. zbog cjelokupne Hrvatske. Postoji metafora u hrvatskom jeziku, već istrošena, ali prepoznatljiva: ide kao progonjena zvijer; ali strašnija je, hrvatskoj sudbini tragičnija: ide kao progonjeni čovjek. A u ovoj našoj Hrvatskoj, u nekad i danas, kao da je zabranjeno voljeti svoj narod, svoj jezik, svoj zavičaj, svoju domovinu. Kao da je to sramotno, ili nedopustivo.

»Kad izgovorim tvoje ime: Hrvatska

preda mnom je lice onog koji se podrijetla svoga odrekao

pa ostaje sâm na putu, zatravljen pred ponorima

ne sjeća se svojih mrtvih, onih što su sve iskusili

nevjeru i omču, kajanje i prijetnju

i slijedi slijepo sunce što se zorom diže

nad tvoje gluhe uvale, nad tvoje prazne kolijevke

nikada u tvome srcu nije bilo toliko nesreće

nikada u tvome tijelu

nije bilo toliko metaka

nikada u tvojim sinovima nije bilo manje ljubavi

za prah iz koga iznikosmo i koji će nas jednom natrag pozvati.«

Josip Bratulić