Zakašnjela, ali aktualna slika

U našim običajnim prigodama postoji neki umor, neka konvencija, nevoljkost... Stoga je lijepo susresti soj ljudi kojima radost izbija na lice kao u djece. Za taj izraz Hrvati su zakinuti. Oni moraju i u dječjoj igraonici navući masku smrtno ozbiljnih ljudi koji upravo rješavaju sudbinu svijeta

Gradonačelnik Pečuha, dogradonačelnik Pečuha, gradski vijećnici, ravnatelj televizije, sveučilišni profesori, Hrvati i Mađari i brojni drugi raznih zanimanja i uloga doputovali su u Zagreb na proslavu 85. godina života i 65. godina umjetničkoga djelovanja slikara Zlatka Price. Ne svojatajući ga, osjećaju ga i svojim, diskretno i u ukusnoj mjeri daju do znanja da je umjetnikovo dvojno državljanstvo njima ugodna i gotova stvar. Ustanovljuju mu i zbirku u svojem gradu i vesele se svakom susretu s njim i s njegovim djelom. U gradu u kojemu je hrvatska kultura već ostavila duboke tragove svojih očitovanja, umjetnikova darovnica našla je svoj lijepi i dostojni okvir. Stoga se i nije teško prisjetiti sudbine sretnih darovnica hrvatskih umjetnika i njihovih hodanja po škrapama hrvatske kulturne zbiljnosti (primjerice Motika-Pula, Vidović-Split i sl.). Za razliku od ljudi u susjednoj državi, ovdje je darovnica komad papira za koji, nakon svečanosti, nitko ne haje. Dakako, nema se novaca, poteškoće su objektivne i subjektivne, i to je dio cjeline koja, općenito gledajući, zaostaje u razvoju.

Prikladna mjera i sadržaj

Ali, treba se okaniti velikih pouka i slavljeničku prigodu ne treba kvariti velikim istinama i dubokim zaključcima. Stoga, ostanemo li na amaterskoj psihologiji, onda se u ozarenim licima gostiju iz Pečuha koja su došla prevalivši nemali put i koji moraju otići neposredno nakon izložbe, čita veselje i zadovoljstvo. Njima ništa nije bilo teško, ozareni pričaju sa svakim uokolo opetovano ističući činjenicu da je slikar, kojega smatraju jednim od najvećih umjetnika današnjice, rođen u njihovu gradu.

Na stranu ceremonijali i svečanosti do kojih držim koliko i do lanjskoga snijega, ova mi se proslava, izvan pukog ceremonijalnog obzira, učinila prikladnom i u mjeri i u sadržaju. Ona je imala umjetničko, ali i ljudsko pa i društveno značenje. Umjetniku Zlatku Prici uostalom nisu više toliko potrebite monografije, niti mu je do formalnih i sadržajnih iščitavanja i ekspertiza, premda je to djelo, kao svako iskonsko djelo, izazovno otvoreno raznim čitanjima i prosudbama. U godinama koje zaslužuju obzir njemu je više, jednostavno rečeno, do ljudske riječi. Dakako da i Muzej Mimara i njegov atrij nije mjesto retrospektivne ili monografske prigode te da doista »nedostaju neka najvažnija Pricina djela« (kako pripominju kolege). Ali nakana nije bila utvrditi kronologiju ili sliku najviših dometa toga opusa u cjelini. Slike su bile, u dobru smislu riječi, dekor jednoga događaja, jednoga priznanja. To je prigoda koje se u posljednji tren dosjetio umjetnikov prijatelj Ante Sorić, koji je u poplavi svih mogućih obljetnica prvi izračunao razmak od izvoda iz matične knjige rođenih do ovih dana. Svakako, netko je drugi (počav od mene) bio pozvan na promišljanje o nekoj retrospektivi, na temeljito preispitivanje opusa u nekom zahtjevnijem prostoru i sa zahtjevnijim kritičarskim i povjesničarskoumjetničkim konvulzijama. Ovako, sve je rađeno na brzinu i mi smo zapravo iskupljivali sebe, a ne umjetnika, i sve je bilo nalik ispiranju vlastite savjesti i uklanjanju poslovično brzih zaborava na umjetnike koji su u cijelini svojega opusa, poput Price, znali sačuvati najviše kriterije svojeg likovnog i ljudskoga udjela. Ostaje izvan svake dvojbe da slikar, akademik i slavljenik Zlatko Prica zaslužuje bolje i više.

Preciznost i radost

Pouka, dakle, nije u jednoj prigodi. Dakako, nepravedno je ne spomenuti i naše odličnike, primjerice ministra kulture ili poglavara grada, pri čemu je ovaj drugi dao sebi pravo i malo zakasniti (komentar jednog od gostiju je »tamo više ne bi bio gradonačelnik« — u čemu, dakako, moguće malo i pretjeruje). Ali — htjeli ne htjeli — kada smo već formalisti — zakašnjenje se doimlje kao podcjenjivanje.

S jedne strane ozarenost ljudi visokih uloga koji su u tolikom broju potegli iz Pečuha i s druge strane malo domaćih odličnika. Ozbiljna, ali sretna lica, preciznost njihovih riječi, sabranost govora i istodobno velika radost s kojom su došli na proslavu potiče (nas) da se zamislimo o fenomenu umora, običaja, u sredini u kojoj radost ili makar čudesno više nije moguće, u kojemu se obljetnice i uspjesi — u poplavama neselektivnih i prividno sličnih prigoda — nastoje relativizirati i zapravo poniziti. Što se pisca ovih redaka tiče (koji se u gotovo tri desetljeća pisanja nagledao prigoda i prigodničarenja), može se reći da je riječ o razlikama koje su pitanje civilizacijskih razina, i koje ukazuju na razlike koje ne dijele samo kilometri nego shvaćanja. U našim običajnim prigodama postoji neki umor, neka konvencija, nevoljkost... Stoga je lijepo susresti soj ljudi kojima radost izbija na lice kao u djece. Za taj izraz Hrvati su zakinuti. Oni moraju i u dječjoj igraonici navući masku smrtno ozbiljnih ljudi koji upravo rješavaju sudbinu svijeta. Čast ministru kulture kojega bi ovom prilikom izdvojio i koji je bio na svojoj ljudskoj i profesionalnoj razini, ali to su uglavnom ljudi izgubljeni za nevinost zalutalih (na ove prigode) iz javne kuće politike u kojoj kultura, izvan ceremonijalnog i prigodnog iživljavanja, malo znači. Ako ravnatelj televizije strane zemlje ili gradonačelnik drugog grada u Mađarskoj zna cjelinu opusa Zlatka Price, mogli bi to znati i domaći uglednici. A da naši znaju o umjetnosti koliko ovi gosti, ne bi u njihovim uredima visjeli Billichi i sličan umjetnički polusvijet. Jer između onoga što vole i ovoga opusa razlika je kao nebo od zemlje. To je velika razdaljina.

Nevolja je u tome što taj put nemaju ni nakanu proći...