Vruća zagrebačko-brazilska jesen

Koncert Samba 2001 Tonyja Osanaha (gitara) i Dalme Lime (perkusionist) u klubu Aquarius, u sklopu ciklusa Noite do Brasil, 13. rujna 2001.

U četvrtak, 6. rujna, u zagrebačkom klubu Aquarius održan je prvi od tri koncerta pod zajedničkim nazivom Noite do Brasil, što bi značilo Brazilske noći. Najvažniji i jedini razlog zbog kojeg se te večeri nisam pojavio u Aquariusu jest taj što je danima prije toga na plakatu na Ljubljanskoj aveniji koji reklamira spomenuti glazbeni događaj prva večer bila najavljivana za 8. rujna. Ako nekome nije jasno: ovo je zamjerka organizatorima. Durim se na njih.

Tjedan poslije, u Aquariusu je održan i drugi koncert iz spomenutog ciklusa na kojem su nastupili gitarist (i pomalo flautist i usnoharmonikaš) Tony Osanah i perkusionist (i pomalo drombuljaš) Dalma Lima. Budući da nemam pojma tko su i što su Tony i Dalma u svijetu sambe i srodnih glazbenih izričaja, mislim da je onda bolje da o njima i ne govorim. No, nešto vam o njima i njihovu koncertu ipak moram reći pa ću to sažeti u pet točaka.

1. Organizatori su (zasigurno neki perverzni tipovi) stage stavili točno na pola šatora, tako da je u Aquariusu bila prilična gužva. A ja mrzim gužvu.

2. Koncert je trajao oko dva sata. Kažem »oko dva« budući da nisam imao sat. Od ta dva sata, tridesetak minuta otpada na najbolji dio koncerta tijekom kojeg se Tonyju i Dalmi pridružila Meri Trošelj, vokal riječkog sastava Quartet Sensitive (koji 20. rujna promoviraju svoj prvenac Afternoon with Jobim). Taj dio koncerta zaslužuje svaku pohvalu i svakako je najbolja najava i poziv da se pojavite na završnoj brazilskoj večeri. Od preostalih sat i pol, oko pola sata otpada na dvodijelni bis, a još pola otpada na Tonyjevu priču. Ljudi moji, što taj čovjek voli pričati!

3. U ovoj točki još ćemo se malo baviti Tonyijem. Naime, da je Meri otpjevala cijeli koncert, ovo bi bio jedan od boljih koncerata na kojima sam bio. Doduše, ne bi smetalo da je razglas bio malo glasniji: ukoliko niste bili među sretnicima koji su uspjeli zauzeti sjedeća mjesta ispred stagea, što znači i razglasa, imali ste velike izglede da vam žamor gomile priguši otprilike pola glazbe. Iskreno govoreći, povremeno je u Aquariusu bio pravi kokošinjac. Ali to je imalo i dobrih strana, jer stari Tony, osim što voli pričati, voli pjevati kao Gypsy King, a ja Gypsy Kingse mogu podnijeti jedino kao glazbenu podlogu u filmovima braće Coen.

4. Kao što sam već spomenuo, u Aquariusu je bila gužva, ali jedna je kokoš baš pretjerala kada se instalirala gotovo u moje krilo i onda zapalila cigaretu i počela mi puhati dim u lice. Neko sam vrijeme to trpio, a onda sam ipak popizdio od sveg tog pasivnog pušenja i ponudio joj aktivno. Ona je to shvatila kao jasan pokazatelj nedostatka kućnog odgoja, što joj uopće ne zamjeram. (Žena mi viri iznad ramena i odmahuje glavom. Rezigniranim glasom kaže: »Žalosno, žalosno.«) Pred sam kraj koncerta, dok sam zapisivao bilješke, dvije cure koje su stajale neka dva metra od mene gledale su me kao da sam izvanzemaljac. Moram priznati da nisam znao da nepismenima pisanje izgleda baš tako egzotično. (Opet čujem ženin glas: »Žalosno, stvarno žalosno.« Ovaj put ne mogu i ne želim to otrpjeti i zato je pitam: »Što je žalosno? Molim te, reci mi!« Daje mi pusu i kaže: »One su te gledale zato jer si tako sladak i zgodan, a ne zato jer si pismen.« Ne znam što bih rekao. Ako nije zaljubljena u mene, onda je stvarno glupa.)

5. Da rezimiramo: ovaj koncert nije bio baš onolika glazbena poslastica koliko sam ja to očekivao, ali nije mogao biti bolja najava za koncert Quarteta Sensitive koji će se održati sljedeći četvrtak u Aquariusu.

P. S. Ako ste osamljeni i željni ljudske topline i dodira, savjetujem vam da se svakako dovučete do Aquariusa jer je tamo sve puno ljudi koji se rado trljaju o vas, a ako ste dešnjak i pokušavate nešto zapisati, onda se najradije trljaju o vaš desni lakat.

Krešimir Pintarić