Vrline i njihovo naličje

Uz naknadno gledanje Novog, novog vremena

Vremenske zamke za aktualistički dokumentarizam

Tek sam nedavno pogledao istaknuti i čuveni dokumentarac Rajka Grlića i Igora Mirkovića Novo, novo vrijeme (Motovun FF, Faktum, 2000), dokumentarac posvećen razdoblju Tuđmanove smrti, raspisu izbora, i razdoblju dvaju izbora, za sabor i vladu, te za predsjednika države. Stjecajem vrlo idiosinkratičnih uvjeta, protivno strukovnim normama, propustio sam ga pogledati u doba njegova premijernog prikazivanja, i odgledao ga tek sada u videoizdanju, kod kuće, na miru. Nepravedno, ali za film neizbježno, time sam taj aktualistički dokumentarac suočio s neaktualnom, vizurom post festum.

Aktualističkim bismo mogli nazvati dokumentarac koji hvata politički (povijesni) trenutak i u njega se prikazivački upleće, odnosno rađen je da bude gledan dok je još stvar svježa. Takav se dokumentarac ponekad naziva i angažiranim. Biti aktualističan, angažiran, bit je televizijskih aktualno-političkih emisija, ali je posrijedi i nešto što je filmski dokumentarizam (ciljan na kinoprikazivanje) odrana i uporno iskušavao, izvještavajući o živim političkim aktualnostima, ukazujući na bolne aktualne (ratne, krizno političke, krizno socijalne...) prilike dok još traju, ili dok su još u svježem sjećanju sa živim uvjerenjima. U tu se liniju angažiranih dokumentaraca uključio i Mirkovićev i Grlićev film.

Ima, međutim, jedno vječno onespokojavajuće pitanje koje prati svaki aktualistički dokumentarac: kolika je njegova autonomnost, kolika je njegova otpornost prema neizbježnom gubljenju izvorna aktualističkog konteksta? Što se zbiva s doživljajima kad ga se gleda ovako post festum? Što dobiva, što gubi?

Intimni podsjetnik

Neobično za aktualistički dokumentarac, Novo, novo vrijeme ostavlja dojam smirena i blaga, pomalo nostalgičnog listanja po dnevničkim bilješkama.

Time on podosta odudara od standardnih (televizijskim programom potkrijepljenih) očekivanja.

Prvo, u filmu gledamo političare, ali ne vidimo ih samo ni ponajprije u njihovim javnim nastupima — kako je to slučaj s prevladavajućim televizijskim prezentacijama — nego ih pratimo u njihovim zakulisnim trenucima, dok vode pripremne razgovore za nastup, kad raspravljaju strategiju (koalicijski dogovori, razgovori u izbornom stožeru), kad jednostavno čekaju nastup ili vijest (Ivica Račan sjedi na stubama u prostorijama stranke), uređuju se za nastup (Vlatko Pavletić uređuje se za preuzimanje predsjedničkog mjesta) ili se voze na nastup (Budiša u više navrata). Riječ je o trenucima u kojima se razabire poneke privatnije, nejavne i slabije kontrolirane crte naših političara. Iako u filmu ima i snimaka njihovih javnih nastupa, ti su dani više kao kontrast (ili kao indikativna poenta) prevladavajućim backstage situacijama, ne narušavajući ton povlašteno privatnog svjedočenja.

Drugo, nasuprot očekivanju da će u dokumentarcu o uzbudljivu vremenu izbora dominirati atmosfera opće uzrujanosti, suprotnosti i navijačkih strasti, i da ćemo tome svjedočiti, autori su se brižno klonili toga. Ako i ne izbjegavaju dati uvid i u takve aspekte izbornih prilika (npr. u kadrovima u kojima se birači bijesno svađaju, političari u govorima optužuju protivnike, a u koalicijskim razgovorima nazire se nesporazum i prikriven sukob), riječ je tek o naznakama, o nečemu što se ocrtava, ali se ne razrađuje, ne ulazi se u to. To, osjeća se, nije tema filma. Autori preferiraju dati situacije u kojima se nešto pozitivno smišlja, pragmatično planira, u kojima političari komentiraju neizbježne činjenice (svoju promuklost, procjene biračkoga statusa kandidata...). Dominira ton faktografskog realizma, pragmatično pomirena prihvaćanja danosti, kakvo inače više obilježava nostalgičarsko prisjećanje s vremenskog odmaka, a posve je netipično za aktivističko, sudioničko svjedočenje, što inače obilježava aktualistički dokumentarizam.

Treće, iako snimaju političare u prilikama u kojima ima mogućnosti i za voajerske indiskrecije, za zavirivanje u one poteze i reakcije koji ne trpe strane ili javne svjedoke, autori se ne upuštaju u takvo što (posvemašnja je iznimka ona javno toliko ponavljana snimka Škegrina skrivanja boce šampanjca). Snimat će protagoniste samo onoliko koliko to oni mogu s tolerantnošću naknadno odgledati. Iako se kontekstualno mogu razabrati političke priklonosti autora (prikloniji su političarima izborne oporbe nego ondašnje stranke na vlasti), ipak se dobiva dojam temeljne blagonaklonosti, ili barem blagosti filmskog pristupa svim izdvojenim političarima. Dobiva se dojam dobroćudne, nenametljive promatračke prisutnosti, upravo onakve kakvu ima prihvaćen, a neupetljan svjedok.

Četvrto, kao retorički dodatak: cijeli će film ostavljati dojam lagana hoda, kakav se ne očekuje od aktivističkog aktualca. Primjerice, čovjek ima dojam da gleda dosta prizornog praznog hoda, odnosno da dosta mora gledati rutinskih odvijanja koja ne zarobljavaju pozornost nego navode na dokono razgledavanje, s montažnim promjenama koje ništa ne naglašavaju, nego su tek posljedicom nužde zauzimanja bolje vizure ili ostavljaju dojam nenadzirljiva prekida. Takav pristup ide na ruku opažanju svih onih nekontroliranih (privatnih, intimnih) aspekata situacije, a uz to dodatno smiruju naš doživljajni odnos, potkrepljujući opušten prebirački odnos prema prikazanim zbivanjima — onakav kakav ima naša nostalgija kad se aktivira. (A ako niste sigurni ima li ponavljano inzistiranje na nostalgičarskom dojmu filma ikakve stvarne veze s Grlić-Mirkovićevim pristupom, prisjetite se Barina blues-pasusa, koji možemo shvatiti kao izričitu uputu-navođenje kako da emotivno tumačimo ono što smo gledali i što gledamo.)

Naličje vrlina

Cijela struktura Mirkovićeva i Grlićeva dokumentarca očigledno namjerno narušava tipična očekivanja, pritom debelo računajući na njih — film je rađen za kontekst u kojemu su ta očekivanja vrlo jaka.

Ali upravo zato što su jaka, oni koji im podliježu iznimno su prijemljivi za takav kontrasni pristup. Naime, uzrujana izborna situacija kakva je bila tijekom ovih prijelomnih izbora 2000. zarazna je — teško je ne biti zahvaćen općim uzbuđenjem i navijačkim strastima. Ali upravo zato što se opća atmosfera osjeća gotovo prinudnom, čovjek se skriveno želi toga osloboditi, zauzeti mirnije, odmaknutije, nepristranije stajalište. Grlić i Mirković ponudili su to, dajući filmu iznadvremenski ton smirena prebiranja po povijesnoj kronici. Naravno, nije samo kontrasna smirenost ona koja zatječe tipska očekivanja i pogađa potrebe. Film uz to daje dostatno (iako ne odveć otkrivački) obavijesni uvid u pozadinske mehanizme izbora i političarskog ponašanja, obavijesti kakve inače ne dobivamo.

Posve je, zato, razumljivo zašto je taj film imao uglavnom naklone kritike i naklone gledatelje u svom premijernom prikazivanju.

No, te ciljane vrline filma ujedno su i ograničenja, a njih se može naglašenije osjetiti u ovom antiklimaktičkom razdoblju postizbornih trivijalizacija.

Najveći je problem naknadnog prihvata filma u tome što, ovako naknadno, njegova smirenost i diskretnost opasno klizi u globalnu nezanimljivost.

Film, naime, nema izričitije ugrađenu problemsku perspektivu, dugoročnu intrigu. Iako uvodna montažna sekvenca Tuđmanovih nastupa teži dati dojam o problemu koji trebaju riješiti izbori, odveć se oslanja na gledateljska izvanfilmska (opozicijski intonirana) znanja. Otklanjanje da se izričitije i razvijenije predoči bit izbornog sukoba, suprotstavljenih očekivanja, daje doduše željeno smiren hod filmu, ali time oduzima mogućnost da se s jasno interno postavljena problemskog stajališta prati zbivanje — da se dobije jača interesna perspektiva.

Doduše, dok su još bila svježa sjećanja na izborne sukobe, na fabulu razdoblja, praćenje je filma moglo podsjećati na nju i preuzimati od nje narativna očekivanja i osjetljivosti. No, ovako odmaknuto, iz perspektive čovjeka kojemu ono što je bilo više nije intrigantno, struktura filma doista ostaje tek serijalna, jednostavno nizalačka, bez unutarnje ugrađena dramaturškog razvoja. A kako je riječ o cjelovečernjem djelu, to može ozbiljno ugroziti gledateljsku zainteresiranost i strpljivost.

Ako već nema problemsku razvojnu strukturu, film ozbiljno pretendira na drugi tip dugoročne gledalačke radoznalosti. Kako film sustavno prati neke političare (npr. Račana, Budišu, Pavletića), i to u njihovim nejavnim trenucima, postaje ozbiljnim pretendentom da bude portretni film — film koji nam tijekom trajanja polagano otkriva i razrađuje predodžbu o tipu i složenosti karaktera protagonista, o njihovoj ljudskoj strani. No, diskretnost pristupa i tu ima svoje loše posljedice: osim razlike u fizičkom izgledu i držanju, teško da ćemo iz filma dobiti neki dubinsko-otkrivački uvid u karaktere protagonista, a pogotovo nećemo dobiti ništa što nismo već dobili mimo filma.

Novo, novo vrijeme vrijedan je film, ali osjetljivo ograničena dosega. Dokazuje dobru procjenu prilike za koju je izrađen, visoku izvedbenu dosljednost i samokontrolu, a njegova mirnoća i opažalački osjetljiv fragmentarizam, uz uvijek čitljivu dnevničko-prisjećalačku emotivnost, djelovat će, vjerujem, na svakog kultiviranog gledatelja filma kad god ga bude gledao.

Ali, neće takvu gledatelju davati ni osobit uvid u intrigu izbora 2000, ni u profile protagonista tog vremena.

Jedini ljudi kojima će film, vjerojatno, zadržati istu vrijednost, bit će sami protagonisti filma. Oni će se, gledajući ga, moći živo prisjetiti onoga vremena, konkretnih zabilježenih situacija, i to s intimne strane. Osnovna vrijednost filma — da funkcionira kao blago nostalgičarsko prisjećanje — njima će biti vjerojatno posve dostatna.

Hrvoje Turković