Vjernost manirizmu

Vjernost manirizmu

U novom nastavku priče o Hannibalu Lecteru, koju je izvorno potpisao Thomas Harris, redateljsko-skladateljski tim Ridley Scott i Hans Zimmer zamijenio je tim prethodnoga filma Kad jaganjci utihnu koji su činili redatelj Jonathan Demme i skladatelj Howard Shore. No u Hannibalu Hans Zimmer nije bio jedini skladatelj. Prvi član skladateljske ekipe, čija je Aria da capo bila propisana već Harrisovim romanom, jest Johann Sebastian Bach. Dr. Lecter je, naime, veliki obožavatelj Bachovih djela, posebice Goldberg-varijacija te je njegova Aria uporabljena kako bi okrutnom Hannibalu udahnula aristokratske manire (koje su već duboko usađene u superiornoj glumi Anthonyja Hopkinsa, pa je glazba poslužila samo kao potvrda Hannibalova plemićkog držanja). Drugi je skladatelj također klasičar — to je Johann Strauss. Njegov valcer Na lijepom plavom Dunavu u Hannibalu postaje glazbenom anticipacijom paklenoga plana unakaženoga bogataša Masona Vergera. Ako se zaboravi da je Na lijepom plavom Dunavu prečesto upotrebljavan u filmovima radi postizanja efekta kontrasta elegancije i neljudskog (Kubrick), tada se kulminacija uporabe Na lijepom plavom Dunavu pri susretu Hannibala i bogataša Vergera ali sada u obliku uvrnute varijacije Gourmet Valse Tartare skladatelja Klausa Badelta, čini prilično zanimljivom.

Treći skladatelj Hannibala jest Patrcik Cassidy. On je, naime, autor (kvazi)opere koju odlaze gledati talijanski inspektor Pazzi i njegova žena. Dakle, premda se djelo Vide cor meum u filmu doima kao originalno klasično djelo, ono to nije; miniopera čak je i napisana tako da zvuči pomalo jednolično i dosadno, a jedino čemu se slušatelji (poput Pazzijeve žene i Hannibala Lectera) mogu diviti jest ljepota Danteovih stihova koji su poslužili kao operni libreto.

Što se tiče službenog skladatelja Hansa Zimmera, on je, kao i uvijek, postojan. Postojan je u svojoj eklektičnosti (u partituri su prisutne brojne asocijacije na Mozarta, Wagnera, Mahlera, renesansne skladatelje, ali i filmske klasike poput Bernarda Herrmanna), ali i u svojoj vjernosti manirizmu. Tako je uporaba dječačkoga zbora i zvona u nekim scenama, premda uhu ugodna i privlačna, zapravo dokaz skladateljske tipičnosti: dječački zbor i zvona standardna su, od uporabe gotovo izlizana sredstva filmske glazbe. Zbog toga bismo teško mogli govoriti o inovativnosti Zimmerove partiture.

Zimmerova glazba, doduše, u filmu funkcionira. Ali ne funkcionira poput partiture Howarda Shorea za film Kad jaganjci utihnu, gdje je Shore bježao od svakog eksternog prikaza i svake glazbene ilustracije slike te se duboko usredotočio na misaonu djelatnost glavnih likova. Mogli bismo čak reći da je Zimmerova partitura u odnosu na Shoreovu odveć plitka, odveć površna, pa čak i — odveć banalna. Na to upućuju sjećanja na statično unutarnje kretanje Shoreove glazbe koja je uvijek sve govorila, ali se nikada nije obraćala izravno nego je povremeno bila čak suprotna slici. Na žalost, u Hansa Zimmera posebnost glazbe za film Kad jaganjci utihnu zadržala se samo u rijetkim uspjelijim scenama.

Irena Paulus