Vječnost u kamenu

Vječnost u kamenu

U Hrvatskoj trenutno postoji 3024 registrirana spomenika kulture, od kojih 461 pripada najvišoj kategoriji, a čak pet ih je — Dioklecijanova palača u Splitu, povijesne jezgre Dubrovnika i Trogira, Eufrazijeva bazilika u Poreču i katedrala sv. Jakova u Šibeniku — uvršteno na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine, dakle u sam svjetski vrh

Počevši od 1991, već desetu godinu za redom, u organizaciji Europskog vijeća, diljem se Europe tijekom rujna obilježavaju Dani europske kulturne baštine, koji će od početnih jedanaest zemalja do 2000. okupiti njih 47, među kojima se od 1995. nalazi i Hrvatska. Smisao manifestacije Dana europske kulturne baštine okupljanje je europskih zemalja oko prezentacije kulturne baštine pojedinih zemalja kao zajedničkoga kulturnog naslijeđa — odnosno, približavanje kulturne baštine i njezina afirmacija u najširoj javnosti.

Ovogodišnja glavna proslava Dana europske baštine održava se od 8. rujna u glavnom gradu Latvije, Rigi. Središnja proslava za Hrvatsku započinje 21. rujna, otvaranjem izložbe Baština u kamenu, u zagrebačkim Klovićevim dvorima, u organizaciji Ministarstva kulture i Uprave za zaštitu kulturne baštine, a nastavlja se dan poslije u etnoselu Krapje u Lonjskom polju.

Ujedno, rujanski Dani europske baštine vrijeme su kada bi se čitava zajednica morala duboko zamisliti nad stanjem i sudbinom nacionalne kulturne baštine, za koju, nažalost, dobro znamo kakvo je.

U Hrvatskoj trenutno postoji 3024 registrirana spomenika kulture, od kojih 461 pripada najvišoj kategoriji, a čak pet ih je — Dioklecijanova palača u Splitu, Dubrovnik, Trogir, Eufrazijeva bazilika u Poreču i katedrala sv. Jakova u Šibeniku — uvršteno na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine, dakle, u sam svjetski vrh.

No, pokušajmo barem kratko odgovoriti na pitanje što je to spomenik kulture, odnosno kulturno dobro? U širem smislu, mogli bi smo reći, to je svaki kulturni i povijesni ostatak prošlih vremena. Temeljna podjela dijeli ih na pokretne i nepokretne spomenike. Nepokretni spomenici ili dobra obuhvaćaju mahom graditeljsko naslijeđe nastalo ljudskim radom od prethistorije do suvremenih graditeljskih ostvarenja, a obuhvaćaju povijesne gradove, naselja i njihove dijelove, stare građevine te arheološke objekte koji imaju povijesnu, kulturnu, umjetničku i ambijentalnu vrijednost. U tu skupinu ubrajamo i djela kiparstva i slikarstva koja su organski vezana s povijesnim građevinama. U drugu skupinu, dakle, u pokretne spomenike, ubrajamo sva ostala ostvarenja likovne i primijenjene umjetnosti, od slikarstva, kiparstva do umjetničkog obrta.

Dakako, kada govorimo o baštini, ne smijemo zaboraviti ni onu prirodnu. U Hrvatskoj danas imamo sedam nacionalnih parkova: Plitvička jezera, Paklenica, Risnjak, Mljet, Kornati, Brijuni i Krka. Uz nacionalne parkove Hrvatska ima i četiri stroga prirodna rezervata, te četiri parka prirode.

Budući da kulturna dobra čine kulturnu baštinu, odnosno cjelokupno povijesno naslijeđe sredine i naroda koji ondje živi, prema pojedinim autorima ona su »korijenje koje čini najdublju vezu s tlom«, svjedočeći nam o prisutnosti ljudi na tom prostoru, ali upućujući i na »spoznaju da su tu živjeli i njihovi preci, koji su stvarali prostor u kome i sami žive«. Dakle, mogli bismo reći i da su spomenici kulture svjedoci trajanja u prostoru i vremenu, govoreći nam o kulturnim, gospodarskim, političkim i drugim društvenim uvjetima sredine i vremena u kome su nastajali.

No, jednako tako, oni nam govore i o kretanjima raznih kulturnih i društvenih utjecaja i veza među narodima i zemljama u nekim povijesnim trenucima. Iz tog razloga, možemo reći, kulturi nekog naroda pripada sve ono što je u nju došlo i što se sačuvalo na prostoru na kome taj narod živi. No, kulturni identitet može biti znatno širi od granica neke sredine, njemu pridonose specifičnosti ostalih kultura, kulturno naslijeđe cijeloga čovječanstva.

Kulturološke specifičnosti kontinentalne Hrvatske, koliko god, zbog zemljopisno-političkih i kulturoloških uvjetovanosti bile različite od južne Hrvatske (budući da prva pripada srednjoeuropskom kulturnom krugu, dok je druga nastala pod utjecajem mediteranskoga kruga) čine zbroj, cjelokupnost hrvatskoga kulturnog identiteta. Ujedno, zbog spomenutih specifičnosti, ali i različitih kulturnih utjecaja, Hrvatska je i neizostavni dio šireg kulturnog kruga, koji čini zajedničku europsku baštinu, a u globalnom obliku i naslijeđe čitavog čovječanstva. Time je naslijeđe australskih prastanovnika, u globalnom smislu, naslijeđe cjelokupne ljudske zajednice, jednako kao što su to Dioklecijanova palača u Splitu, egipatske piramide ili nedavno uništeni kipovi Buddhe u Afganistanu.

No, svima je poznato da su danas kulturna dobra u mnogim zemljama, nerijetko, presudan motiv za širenje i razvoj turizma, kao važne privredne grane. Većina svjetskih metropola, kao što su Rim, Prag ili Pariz, danas privlače rijeke znatiželjnika isključivo zbog svoje kulturne baštine, znatno obogaćujući proračun svojih zemalja.

Upravo iz svih tih razloga valja štititi kulturno naslijeđe i o njemu se neprestano brinuti. Njegova je zaštita složena djelatnost, koja ne samo što udružuje mnogo različitih struka i znanstvenih specijalnosti, nego zahtijeva i aktivno uključivanje cjelokupne sredine. U Hrvatskoj je spomenička baština zaštićena Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Nositelj je sustava zaštite Ministarstvo kulture RH na čelu s Upravom za zaštitu kulturnih dobara i njezinom razgranatom mrežom konzervatorskih odjela u Zagrebu, Osijeku, Požegi, Varaždinu, Karlovcu, Gospiću, Puli, Poreču, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku te Hrvatskim restauratorskim zavodom. Osnivanjem Hrvatskog nacionalnog odbora ICOMOS stvoreni su uvjeti za povezivanje Hrvatske s vodećim međunarodnim organizacijama zaštite spomenika: s UNESCO-om, ICCROM-om, ICOMOS-om i ICOM-om, što je bitan preduvjet za prepoznavanje hrvatskoga kulturnog naslijeđa kao sastavnog i neizostavnog dijela europske i svjetske kulturne baštine.

Krešimir Galović