Verdi na plesnoj sceni

Verdi na plesnoj sceni

Balet je neskriveno kreiran za Carlu Fracci, ravnateljicu Baleta Rimske opere i zvijezdu te predstave u ulozi Majke, simbolu majčinske brige i strepnje u vječnim napetostima između Židova i Muslimana

Stota obljetnica smrti Giuseppea Verdija nije potaknula samo brojne operne gala izvedbe širom svijeta, nego je nadahnula i plesnu scenu. Izvorno se po Verdijevim notama u njegovim operama ne pleše mnogo. Pravi veliki baletni prizori postoje u Aidi te nekoliko opera koje je prerađivao i pisao po narudžbi Pariške opere (Lombardijci, Trubadur, Sicilijanska večernja, Don Carlos), ali se oni redovito ne izvode. Najpoznatiji klasični balet na Verdijevu glazbu su Tri mušketira Andrea Prokovskog u glazbenoj obradi Guya Wollfendena.

Bravurozni nastup

Vladimir Malakhov kreirao je protekle sezone novi Verdijev balet: kralj Gustav ili krabuljni ples u Bečkoj državnoj operi, većinom na glazbu iz spomenutih opera. Balet Rimske opere postavio je tijekom ljeta također novi balet Jeruzalem nastao po zamisli redatelja Beppea Menegattija u koreografiji Luca Bouyja. Prevario se svatko tko je pomislio da taj balet ima veze s operom Lombardijci što ju je Verdi preradio za izvedbu u Parizu pod naslovom Gerusalemme... Jeruzalem suvremena politička priča o stalnim podjelama, borbama, stradanjima i patnjama naroda u tome gradu sa suvremenom varijacijom Romea i Julije. Zvučnu kulisu baleta čini konglomerat Verdijeve glazbe, od stavka Dies Irae iz Requiema, uvertire Nabuccu, ariosa Oscara iz Krabuljnog plesa, do arije Azucene iz Trubadura i sl., zatim nekoliko pjesama poznatog talijanskog pjesnika Marija Luzija što ih uživo pjeva pjevačica protestnih pjesama Loredana Berte, a pjeva i jednu svoju pjesmu u rap stilu, ali i ariju Azucene, a sve to glazbeno tkivo bravurozno povezuje također u živom nastupu, smješten s baletnim ansamblom na sceni, udaraljkaš Tullio De Piscopo.

Balet je neskriveno kreiran za Carlu Fracci, ravnateljicu Baleta Rimske opere i zvijezdu te predstave u ulozi Majke, simbolu majčinske brige i strepnje u vječnim napetostima između Židova i Muslimana. Carla Fracci svoju ulogu obavlja šećući se scenom i gestikulirajući, pa je slijedom takve koncepcije i ostatku velikoga baletnog ansambla namijenjena uglavnom vrlo lagana koreografija i prohodavanje. Žudnja za slobodom izražena je ritmičkim koračanjem na zvuke, a čega drugog negoli zbora Va, pensiero iz Nabucca.

Reklo bi se — svašta, no balet Jeruzalem ima čar lakoga ljetnog spektakla na otvorenom u čarobnom ambijentu Karakalinih termi. Tu je nekoliko snažnih plesnih ostvarenja Riccarda Di Cosma, Alessandra Tiburzija i Gaije Straccamore u ulogama Hurra, Mohagera i Joelle. Tu je i nenadmašna Loredana Berte. Šteta je što njezina uloga komentatorice zbivanja nije mnogo veća, čime bi snaga njezina opora pjevanja još više primaknula taj balet formi mjuzikla. A tu je, naposljetku, i Carla Fracci, čija nazočnost na pozornici intrigira.

Moderna Carmen

Na Verdijevu glazbu plesalo se i u okviru rimskoga ljetnog plesnog festivala Italiarte što se petnaesti put održao na ulazu u park Villa Borghese, u organizaciji Mediascena Europa. Trupa Danza Prospettiva Vittorio Biagi izvela je predstavu Verdi u slobodi, pretežno na glazbu uvertira iz Verdijevih opera. Trupa Excursus izvela je Verdiju u počast predstavu Junaci, za koju je glazbenu pozadinu montirao Marco Schiavoni. Na festivalu Italiarte nastupile su još trupe Egribiancodanza, Artemis Danza, Zappala Danza, Balletto Classico i Teatro Nuovo iz Torina, koji je izveo zanimljivu, modernu plesnu verziju Bizetove Carmen, također kao u baletu Jeruzalem osuvremenjenu političko-ratnim konotacijama.

Teatro Nuovo stalni je plesni ansambl suvremenog izraza. Djeluje punih dvadeset godina i nastoji suvremenim koreografijama dokinuti umjetničke i stilske razlike u plesu te ga učiniti univerzalnim. U predstavi Carmen, mediteranska priča originalnu glazbu iz opere Carmen nadopunjuju obrade Bizetovih melodija Marca Schiavonija.

Carmen je ovdje odraz Mediterana, simbol žene bez obzira na naciju, u stalnoj težnji za osobnom i društvenom slobodom. Likovi Don Josea i Escamilla u predstavi su nevažni, ali su ih plesno snažno i dojmljivo ostvarili Antonio Aguila i Marco Messina.

Marisa Milanese u naslovnoj ulozi lavovski se, u koreografiji Luciana Cannita, borila za to da svaka žena bez obzira odakle dolazila i bez razike je li izbjeglica ili ustoličena u udobnosti zapadne civilizacije, može život disati punim plućima, kao samosvojno ljudsko biće. Balet Carmen, mediteranska priča istinski je odaslao tu poruku.

Davor Schopf