Ulysses očekuje Godota

Ulysses očekuje Godota

Sezonu (proljeće-ljeto) odradit ćemo na tezi kazalište-grad-otok-regija-svijet. Premijerno ćemo izvesti U očekivanju Godota, s vrlo atraktivnom autorskom ekipom. O imenima ću moći govoriti tek nakon konačne potvrde. U Vodnjanu u Crkvi sv. Martina napravit ćemo praizvedbu o temi sudskih procesa, zapravo o temi inkvizicije, i to u prostoru gdje je stolovao Sud inkvizicije za Istru po predlošku Tomizzina romana. U suradnji s The Abbey Theatre iz Dublina počeli bismo kroz Mabbut Street kazališno čitati Joycea, a na jednom od proplanaka Malog Brijuna, možda i pod zidinama Motovuna, uprizorili bismo Nazorova Velog Jožu

Književnik Borislav Vujčić dobitnik je ovogodišnje nagrade Marin Držić za najbolji dramski tekst. Jedan je od osnivača i ravnatelj kazališta Ulysses. U nakladi MD upravo je izašla njegova nova knjiga proze Tamnine, a tri njegova dramska teksta bit će ove godine premijerno izvedena na hrvatskim kazališnim pozornicama.

Kazalište Ulysses upravo je dobilo poziv za gostovanje s Kraljom Learom na City of London Festivalu...

— To je veliko priznanje ovoj predstavi, zapravo fantastično u odnosu na dvojbenu jeku i na cijelu kompaseriju Kralja Leara. Pozvati na gostovanje onoliki broj ljudi znak je i hrabrosti i uvažavanja. Direktorica Festivala Kathryn McDowell predložila je da se predstava igra u prostoru Tower of London, gdje se nikad dosad nije igrala ni jedna kazališna predstava. I to je iznimna počast ovom projektu, jer je Tower of London, gdje je Henrik VII. zatvarao svoje žene, poprilično svet i nedodirljiv prostor za londonski duhovni ambijent.

Možete li nam reći nešto o osnivanju kazališta Ulysses iz vaše perspektive?

— Desetogodišnje Šerbedžijino izbivanje s ovih kazališnih prostora na neki je način povezano i s mojim životom i literarnom sudbinom, jer posljednja njegova inscenacija u zagrebačkom i hrvatskom kazališnom prostoru bila je Hrvatski slavuj u Dramskom kazalištu Gavella. Tijekom zatišja koje je uslijedilo Rade je postigao svjetski uspjeh, ali ipak smo često razgovarali o tome da bismo trebali zajedno raditi neki projekt. Počeli smo raditi na scenariju za film, na osnovi jedne od priča koja je sad i objavljena u knjizi Tamnine. I tijekom produkcijskih priprema, dok smo radili verzije za Italiju i za SAD, cijelo smo vrijeme, zajedno s Lenkom Udovički, sanjali o radu u kazalištu. Kad je Rade, vidjevši tvrđavu Minor na Malom Brijunu, rekao da je pronašao kolijevku i grobnicu za Leara, došlo je do odluke i o njegovu povratku i o pokretanju kazališta kao logističkog, pravnog, ekonomskog i estetskog okvira. Nazvali smo ga Ulysses, no za mene ključnom proznom djelu, ali u tome je i najdublji filozofski smisao, jer s Odisejom otpočinje potpuno drugi europocentrični duh, pustolovni duh, duh romana, duh filozofije dijaloga, nakon čega nestaje cijeli misterij u filozofiji i zlatno doba Grčke.

I putovanje je jedan od razloga zašto se kazalište zove Ulysses. To je nemirenje s određenim kontekstima, prostorima, politički i estetski uvjetovanim i oktroiranim, u njemu apatridstvo ovog ili onog oblika može naći utočište. Pronašli smo jedan fantastičan gradić — Vodnjan — koji je zapušten i napušten, a opet je ostao cjelovit i bajkovit. Vodnjan smo doživjeli kao polazište, kao luku, gradić koji nema more, ali mu je more nadomak, koji ima svoje ulice, pomalo čudne s vremenskim dimenzijama, koje nalikuju na ulice Dublina kako ih je opisao Joyce. Ima tu literarnog užitka prepoznavanja, usprkos svim problemima koji su sastavni dio cijele zamisli. Projekt je zapravo svečani prostor kroz koji se provjerava i naše višegodišnje prijateljstvo, vjerodostojnost i održivost tog prijateljstva i traganje za srodnim ljudima koji dolaze logikom posla i duhovnog srasta i koje zovemo da budu na palubi takva projekta.

Koje su vaše dužnosti kao direktora kazališta Ulysses? Kako taj novi teatar funkcionira?

— Ne volim riječ direktor jer mislim da imamo sjajnu ekipu ljudi s kojima smo se okružili pa sve što radimo, radimo u suglasju, u traženju suglasja. Htjeli bismo realizirati petogodišnji program, ako se dotad ne zamorimo i ako se održimo, jer nitko od nas nije zaposlen u teatru i nitko od nas o njemu ne ovisi ni u estetskoj ni u materijalnoj dimenziji. Ulysses je kao usidreni brod na koji ćemo mi povremeno dolaziti i duhovno ploviti.

Ni sam se ne osjećam nekim misionarom, kormilarom ni zapovjednikom takva broda, niti mi je do toga stalo. Kao što ne trpim autoritete, ne bih ni htio biti nekakav autoritet nikome, od svog sina Borne do bilo koga u ekipi, iako sam proces rada zahtijeva donošenje odluka koje su možda na razini autoriteta. Moje obveze nisu male, a vezane su uz cijelu logistiku teatra. Želimo napraviti svoju kazališnu kuću i imati svoj kazališni ured, pisati i objavljivati programe, sve ono što je vezano uz pisanu riječ, uz mogući razgovor te opremanje i opskrbljivanje teatra, od ovog razgovora do kazališnih naslova, gdje se pojavljujem kao dramaturg, uređivanja programskih knjižica i svega ostalog.

To je zapravo draž duhovne pustolovine, ali na neki način i odgovor nezavisnog teatra i nezavisnih produkcija, gdje ljudi rade veliku količinu posla. Dobar je osjećaj ljudi da u tom tkanju sudjeluju i imaju osjećaj da je njihova duša tamo upletena.

Možete li nam nešto više reći o obrazovnim projektima koje priprema Ulysses?

— U sklopu ovogodišnje produkcije mislimo imati ozbiljne škole, ne samo škole koje su workshopovi. Mislimo napraviti i školu dizajna kojom bismo se s mjerom odužili malom i zanimljivom gradiću Vodnjanu. Planiramo da profesor Čehovin, koji radi naš vizualni identitet, okupi profesore i studente i poveže ih sa studentima arhitekture koji će snimati grad. Htjeli bismo gradu dati vizualni identitet u smislu medijskog apliciranja, ali istodobno i osvijetliti grad za Dan općine. U programu imamo prvo kazališno čitanje Joycea kojim bi se kazališna dimenzija spojila s tom školom.

Nakana je da se, kad dozriju uvjeti, pokrene škola glume i plesa, koja bi se održavala u proljeće i ljeto, u dva seminara na kojima bi predavali ugledni strani i domaći filmaši i kazalištarci. Uvjerenje koje bi sudionici tih škola dobivali na kraju, na kojem bi stajalo i ime predavača koji je vodio seminar, imalo bi veliku vrijednost. I bez škola kazalište, ovako kako je postavljeno, škola je za sebe, jer je proces oblikovanja predstave isto što i proces učenja. Na koncu konca i naših sedam tisuća gledatelja u ovih deset izvedbi imali su četvorosatni kratki tečaj ljubavi i tragike u idiličnom razredu malobrijunskog ugođaja.

Hoće li se dogodine ponovno igrati Kralj Lear i koja vas još gostovanja osim londonskog očekuju?

— Lear se mora igrati jer postoje ljudi koji su rezervirali karte za sljedeću godinu i kojima smo obećali da će se Lear igrati. Osim gostovanja u Londonu kanimo odigrati i nekoliko predstava u Sarajevu, a u srpnju se Kralj Lear odigrao devet puta na tvrđavi Minor na Malom Brijunu.

Što će biti na repertoaru kazališta iduće sezone?

— Sezonu (proljeće-ljeto) odradit ćemo na tezi kazalište-grad-otok-regija-svijet. Premijerno ćemo izvesti U očekivanju Godota, s vrlo atraktivnom autorskom ekipom. O imenima ću moći govoriti tek nakon konačne potvrde. U Vodnjanu u Crkvi sv. Martina napravit ćemo praizvedbu o temi sudskih procesa, zapravo o temi inkvizicije, i to u prostoru gdje je stolovao Sud inkvizicije za Istru po predlošku Tomizzina romana. U suradnji s The Abbey Theatre iz Dublina počeli bismo kroz Mabbut Street kazališno čitati Joycea, a na jednom od proplanaka Malog Brijuna, možda i pod zidinama Motovuna, uprizorili bismo Nazorova Velog Jožu.

A kazališna kuća?

— Već sad znamo da ćemo ga raditi u novom prostoru, a to je Siemensova zgrada na Malom Brijunu, polazna zgrada iz koje je nastala tvrđava Minor. Zgrada ima fantastična arhitektonska rješenja i apsolutno sve pretpostavke da bude kazalište. S tim naslovom pokušat ćemo sugerirati dežurnim ministarstvima i institucijama da na otoku napravimo kazališnu kuću. Tako bismo otok zaokružili kao oazu, kao europski punkt u kojem bi se mogle događati prave umjetničke geste, uključujući ono što mi već jesmo napravili s Matkom Mijićem i njegovom skulpturom Ludin tron.

Željeli bismo naznačiti da na Mali Brijun treba dolaziti s umjetničkim ciljem i da bi bilo kakav ekskluzivni biznis u bilo kojem obliku hotela vidno oštetio malobrijunsku floru i faunu. Mislim da su mogućnosti dobre, a to je zapravo naš konačni cilj, da taj otok afirmiramo kao mjesto na koje bismo mogli dolaziti. Postoje uvjeti i da se tamošnje malo selo, bivša vojarna, opustošena i nenametljiva, osposobi kako bi mogla funkcionirati tijekom cjele godine. To je naš otvoreni plan za koji potporu očekujemo od Istarske županije uz već dobivenu pomoć Ministarstva za zaštitu okoliša.

Ove sezone bit će postavljena tri vaša dramska teksta: Pir pepela, Kažiprst i Bankrot...

— Ove sezone postavlja se prvonagrađeni tekst ovogodišnjega natječaja Marin Držić Pir pepela u Dramskom kazalištu Gavella, a režirat će ga Zoran Mužić. To je prvi put nakon deset godina da mi se novi tekst postavlja u Gavelli, iako je moja poetika najbliža gavelijanskom ozračju. U Osijeku su u HNK-u u tijeku pripreme za crnu komediju Kažiprst, koja je neka vrsta nastavka Crkvenog miša, a u Kerempuhu Vinko Brešan postavlja moju satiru koja se zove Bankrot, a koja govori o našem ukletom i ucijenjenom džepu. Tako se to posložilo nakon višegodišnjeg zatišja, svi ti naslovi na repertoarima različitih kazališta, iako ima i drugih tekstova koji nisu postavljeni.

Možete li nam nešto više reći o samim tekstovima?

— Pir pepela drama je napisana prije dvije godine i govori o vrlo osobnom stajalištu prema svijetu, o ukletosti i nelagodi, o zatočenosti u određenom prostoru na određenom stolcu, o prividu slobode. Mislim da je to tema koja pogađa podosta ljudi, iako smo mi zemlja nezaposlenosti, ali postoji i veliko prokletstvo u zaposlenih ljudi, da mrze posao koji rade, a sve to govori o jednoj dubljoj temi, a to je nespokoj egzistencije, koja uznemirava čovjeka da mora nešto raditi, da mu se otima ono o čemu on sanjari, ono za što je predodređen. Tako ispadne da je svijet rada svijet neslobode, bez obzira na sindikate i sve ostalo, to je oblik egzistencijalne ukletosti, namirivanje nečega, nikada dostatno plaćeno, nikada sa zadovoljenjem unutrašnjeg oslobođenja — to je tema komada.

Bankrot na satiričan način govori o tranziciji obitelji koja se olako skućila, olako raskućila i olako povjerovala u duhovne i ine obnove. Većina obitelji u nas uvijek je u nekoj inerciji, u nekom uvredljivo ažuriranu političkom trendu i tragika društva katkad proizlazi upravo iz neosviještena obiteljskog kruga. Bankrot je podsmijeh i želja da se ljudi zabave na račun olaka prianjanja uz osvetoljubljive dnevnice i izdatnice u našim domaćim kojekakvim inženjerinzima i patetičnim snovima i mamurlucima.

Kažiprst govori o usudu ovoga prostora da nam uvijek netko odnekud prijeti, svako malo izroni ovaj ili onaj oblik kažiprsta, i to kad se čovjek najmanje nada. Ili će uprijeti u naše sudbine i pozvati nas na nekakvo uvrštenje, ili će prijetiti čovjeku da začepi gubicu i podvije rep. Ta komedija kroz kažiprst daje fragment kliničke slike mentalnoga sklopa hrvatskog naroda, ali i šire. To može biti vrlo zanimljiva predstava, ali može biti i promašaj, što će neke moje prijatelje jako veseliti.

Vjerujem da čitate nešto od novije dramske produkcije. Što vam se svidjelo od novih radova hrvatskih dramskih pisaca?

— Činjenica je da je na ovogodišnji natječaj Marin Držić prijavljeno šezdeset i devet tekstova. Vjerujem da je barem trideset od njih održivo na ovaj ili onaj način. Ta činjenica govori da je taj literarni izričaj izrazito živahan. Pojavila se Ivana Sajko, vrlo osmišljeno biće koje ima svoju viziju teatra, Tena Štivičić sa svojom začudnom lakoćom pipkanja prostora oko sebe. I djela iz kruga fakovaca su dobra, samo se nadam da se neće ponašati kao da od njih počinje dramska riječ, kao što se ponašaju kao da od njih počinje proza. U njihovim djelima nalazim zanimljivih dijaloga i prizora, no o cjelini ne bih sada govorio.

Kako gledate na medijsko praćenje književnosti i kazališta?

— Rasutost, političke diverzije i šlamperaj, pokazivanje kažiprsta i ostalih prstiju, sve je to razdijelilo i kulturnjake, a i gospodarstvena slika pridonijela je nemiru i nezadovoljstvu, pa su se ljudi već odvojili od etičkog stajališta pripadajući različitim novinama prema različitim senzacijama i prohtjevima njihovih urednika i vlasnika listova. Danas je teško djelovati javno u takvoj duhovno potkupljivoj situaciji, gdje je bilo koji demanti besmislen. Ta izdvojenost poprilično zna osporiti posljednju volju da se čovjek bavi kulturom, ali ipak mislim da je to vrijeme u kojem sazrijevaju vrlo lijepa djela i da će ta djela znati nadživjeti, kao i određene inicijative koje se pojavljuju, od biblioteka do kazališta i svega ostalog, zlovolju i nepoticaj.

Svjedoci smo onoga što se dogodilo u Americi. Kad dođe do pomrčine bilo kojeg spokoja, nekakav je duboki ljudski zahtjev u nama da djelujemo najbolje što možemo. Bilo koji oblik svadljivosti, ako ne rađa iskru kreativnosti, nema nikakva opravdanja ni razloga. Nažalost, znamo da je to utopistično i da će za honoriranu karticu čovjek olako istresti neslućenu količinu gorčine. To je ono što rastužuje, ali nijedan kaos nije slučajan i iz njega se mora izleći i dobra poezija i dobra drama i dobra proza.

Razgovarala Marijana Lisjak