»Ujeda poput rotvajlera«

Pasja ljubav, red. Alejandro Gonzalez Inarritu

Bez obzira na predimenzionirane tvrdnje etabliranog američkog kritičara da u meksičkoj art-produkciji još od Bunuelove meksičke faze nije snimljen nijedan umjetnički film koji bi mogao parirati Pasjoj ljubavi (čovjek očigledno zaboravlja da su se suvremenoj meksičkoj kinematografiji dogodili Arturo Ripstein, Jaime Humberto Hermosillo, Dana Rotberg i Luis Estrada), neprijeporna je činjenica da je Inarrituov rotvajlerski komad filma sam vrh njezine recentne autorske produkcije. Krvoločan poput pitbula i žilav poput rotvajlera, Inarrituov rukopis zabada zube u meksičku realnost na isti način na koji doberman glođe kost. Autor pri tome nije poštedio nijedan stalež, u rasponu od beskućnika i najnižih društvenih slojeva koji životare u straćarama, pa sve do društvene kreme koja obitava raskošne apartmane, ispod čijih parketa vrebaju izgladnjeli štakori. Ono što im je zajedničko svodi se na njihovu neizmjernu ljubav prema psima.

Nabrijani triptih

Mozaična struktura Inarrituova nabrijana triptiha u kojem je ključni događaj jedna automobilska nesreća, može se sublimirati u tarantinovskoj formuli: Reservoir Perros susreću Pul(perros) Fiction. Samo što je Inarrituov vizualni stil nervozniji, dok njegove zbrkano orkestrirane vinjete u pojedinim trenucima odveć dave teksturu filma. E sad, Inarrituov film grize poput najkrvoločnijeg psa, ali ubrzo postaje topao i nježan poput najumiljatijeg kućnog ljubimca koji bezazleno maše repićem. Tada se autor pokušava iskupiti i dokazati nam koliko zapravo voli životinje, svidjelo se to animalistima ili ne, ali nam u isti mah daje do znanja da je njegova ljubav prema čovjeku još veća. Uostalom, koliko god su borbe pasa u prvoj epizodi triptiha prikazane nadasve eksplicitno i sirovo, Oktavijeve namjere vrlo su romantične i gotovo donkihotovske, želi preoteti ženu vlastitog brata i pobjeći s njome u novi život. Na isti način treća priča o umornom zapatistu koji odbacuje revolucionarne ideje i odlučuje živjeti kao beskućnik u društvu pasa uličara kulminirat će bestijalnim pokoljem, nakon što se on nađe u gotovo identičnoj situaciji u kojoj se našla i junakinja iz prekrasnog filma Sama Fullera Bijeli pas, spasivši Octavijeva ranjenog psa, premda se autor ubrzo iskupljuje, servirajući nam emocijama nabijeni prizor začinjen dostatnom dozom moralizma u kojem se on ispovijeda kćeri posredovanjem telefonske sekretarice. A beskućnikova tragedija nosi jasnu poruku: zločin treba praštati, bilo da ga je počinila zvijer ili čovjek koji se ponaša poput zvijeri. Tada dolazimo do paradoksalnog zaključka da najsnažniji efekt polučuje upravo bunjuelovski intonirana druga epizoda o glamuroznom top-modelu, njezinu izgubljenom psiću i onim dobro znanim linčovskim strujama koje nagrizaju površinu naizgled skladna ljubavnog odnosa, premda je u njoj proliveno najmanje krvi. No, nema sumnje da je Bunuel barem donekle naučio Inarritua kako ne treba biti grafički eksplicitan da bi se šokiralo gledatelja.

Lukavo provociranje

Dakako, u Inarrituovu filmu sudbine pasa i njihovih vlasnika nimalo se ne razlikuju. Psi umiru u krvoločnim borbama i masakrima u kojima snažniji pobjeđuju, a ljudi umiru u oružanim pljačkama, postaju žrtve plaćenih ubojica ili im je sudbina odredila da ostanu doživotni invalidi. Inarrituovi brutalni kadrovi krvare iz svih pora, psećih i ljudskih. Cinični autor navodi u odjavnoj špici da nijedan pas nije bio ubijen za potrebe snimanja. Trik je izveden lukavo i drsko provocira nepripremljena gledatelja. A animalisti mogu barem djelomično odahnuti. Možda toj informaciji nedostaje i dodatna napomena da nijedan dvonožni glumac nije nastradao tijekom snimanja. Efekt bi ionako bio manje-više identičan.

Dragan Rubeša