Udarati ili ne

Udarati ili ne

Mijenjajući se zajedno s vremenom taj festival raste od svojih esperantskih početaka, kojima duguje ime, preko programskog utemeljenja povezana s imenom pisca lutkarskih igrokaza i teoretika Milana Čečuka do umjetnički relevantnog, u svjetskoj Lutkaniji (termin posuđujem iz naslova knjige ravnateljice festivala, Livije Kroflin iz 1992. Zagrebačka zemlja Lutkanija) sve poznatijeg i priznatijeg susretišta

Vrtoglavim tempom, na kojem bi mu usporeni ostatak kazališne sezone gotovo sve do njezina kraja, kada se tri festivala doslovce međusobno guraju — mogao zavidjeti, preko zagrebačkih pozornica u prvom tjednu mjeseca rujna, neposredno prije nego što se otvore vrata škola, odnosno dok djeca još imaju mnogo vremena da mame, tate, bake i djedove tjeraju i vode na ulične lutkarske predstave i u kazalište, projuri neodoljivi PIFF, međunarodni festival kazališta lutaka, ljetos održan već trideset i četvrti put. Mijenjajući se zajedno s vremenom taj festival raste od svojih esperantskih početaka, kojima duguje ime, preko programskog utemeljenja povezana s imenom pisca lutkarskih igrokaza i teoretika Milana Čečuka do umjetnički relevantnog, u svjetskoj Lutkaniji (termin posuđujem iz naslova knjige ravnateljice festivala, Livije Kroflin iz 1992. Zagrebačka zemlja Lutkanija) sve poznatijeg i priznatijeg susretišta. PIFF raste u širinu (malo previše) ali na svu sreću i u visinu (nikad dovoljno).

Sivilo se približava

»Razgovarate, a sivilo se približava«, svojevrstan je moto jednoga od njegovih triju ovogodišnjih otvorenja. To je vidovita replika poljskog avangardista Stanislawa Witkiewicza iz minidrame Žohari, koji je napisao u svojoj osmoj godini, a kada je sivilo preplavilo Poljsku, ubio se 1939, predvidjevši kataklizmu. Lutak Staša s likom autora iz njegovih dječjih drama u središtu je jedne od triju izvrsnih izložbi koje su za vrijeme PIFF-a otvorene u Klovićevim dvorima. Izložba poljskih kazališnih lutaka, postavljena oko Staše kao trenutak zaustavljene predstave, okupila je radove više autora, dok su samostalne izložbe predstavile likovne kreacije iz zadarskog kazališta lutaka karikaturista, scenografa, kreatora lutaka osebujnog autorskog rukopisa, Mojmira Mihatova, koji također nikad ne odvraća pogled od sivila što se približava, oblikujući svojim lutkama i scenografijama fantastičnu sliku drame našeg vremena, te slovenske kreatorice djeci vjernih, maštovitih lutaka Brede Varl, na PIFF-u nazočne i kao autorica niza zaslugom PIFF-a i na hrvatski prevedenih priručnika iz lutkarstva.

Ptica i brod

Drugi, odnosno kronološki prvi početak, bila je na dan otvaranja u podne započeta predstava Ptica i brod Dječjeg kazališta iz Osijeku, koja je stigla u Zagreb nakon što je prošle sezone na susretu hrvatskih lutkarskih kazališta u Osijeku osvojila glavnu nagradu, i svoj je izniman domet opet potvrdila posebice izražajnošću likovne komponente Vjekoslava Voje Radoičića. Zašto je večernji termin za uzvanike kao treće, odnosno i službeno svečano otvorenje PIFF-a pripao jednoj od izrazito osrednjih predstava, Uzbuna u zoološkom vrtu austrijskog Kasperla ostat će jednom od nedokučivih tajni ovogodišnje Lutkanije. No nastupivši prve večeri, svojom izjavom s pozornice kako kao protivnik nasilja lišava svoga lutka štapa i batinjanja koje mu je tradicija zavještala — tankoćutni i dobronamjerni lutkar Franz Walters uspio je izazvati pravedni gnjev britanskog profesora i lutkara Dana Bishopa s kućicom slavna imena Punch i njegove žene Judy. Svojim pledoajeom u obranu batine Bishop se vrlo neposredno obratio gledalištu prije početka predstave, demonstrirajući kako je riječ o udarcima koji zveče ali ne bole, a bez kojih bi Punch izgubio svu svoju privlačnost i snagu, a zatim trijumfirao zločestim humorom putujućeg uličnog lutkara prastare tradicije i majstorski dočarane svježine.

Dvije tematske cjeline dominirale su na 34. PIFF-u. Dani poljskog lutkarstva i Tradicionalni likovi u lutkarstvu. Od tradicionalnih likova češke su marionete Pavela Vangelia nažalost izostale zbog bolesti lutkara, njegov zemljak na radu u Italiji, Tomaš Jelinek s predstavom Kašpar nije ostavio baš festivalski dojam, no zato je u tom nizu vedrih nastupa tragom pučkih sajamskih lutkara glumačkim i animatorskim virtuozitetom zablistao Vasilache Liviua Berehoia iz Bukurešta, koji europske inačice Pulcinella stapa s tradicijom istočnjačkog Karagoza, a pravom festivalskom zvijezdom tradicionalnih likova postao je Salvatore Gatto iz Napulja s predstavom Pulcinella, kakva strast. Tom lutkaru, pjevaču i sviraču koji ne rekonstruira nego autentično nastavlja život i misiju Pulcinelle (»On vodi mene, a ne ja njega«) nije bila dovoljna sjajna predstava u ritmu neprestane borbe, plesno razigranih udaraca, dijaloga sa siffletom u ustima na dijalektu koji ne treba razumjeti, jer sve je sadržano u vitalnosti igre, slike, zvuka i pokreta, nego je i sutradan na teatrološkoj raspravi iznenada uzeo glavnu riječ, neodoljivo ispovijedajući sebe i Pulcinellu, iskonski drskog, svladavanjem strahova svih vrsta hrabroga bijelog lutka, starijeg rođaka britanskog Puncha, francuskog Polichinelle, rumunjskog Vasilalachea, pulčinel — mandlca (koji se spominju u kajkavskoj komediji »Neje vsaki cipeliš za vsaku nogu«) i drugih do Petruške. Taj ruski lutak pučke tradicije na 34. PIFF-u pojavio se kao dijete obiju tematskih cjelina, moglo bi se reći kao tradicionalni lik u obradi, u repertoarnoj ansambl predstavi Punch i Judy, Pulcinella, Petruška Wroclavskog kazališta lutaka, no koja u cjelini nije dosegnula domete najboljih među tradicijskim solistima, koji su na PIFF stigli iz Velike Britanije, Italije i Rumunjske.

O studiju lutkarstva

Već godinama PIFF organizira rasprave o studiju lutkarstva, ovaj put o uzorno organiziranoj visokoj školi u Wroclawu, koja uspješno priprema glumce za sve vrste kazališta, odnosno glumce koji su i školovani lutkari, a jedna je od službenih tajni PIFF-a zašto priprema ta savjetovanja, kada iz naše Akademije dramskih umjetnosti nitko ne dođe vidjeti i čuti afirmirana pedagoška iskustva, a naši mladi lutkari uporno stižu u kazališta lutaka bez potrebne spreme. U festivalskim predstavama, doduše, taj se hrvatski nedostatak nije zapažao, svaka na svoj način, posebice marionetski Buratino iz Splita, zatim Mali princ prema Saint-Exuperyju iz Zadra, te Poštarska bajka Zagrebačkog kazališta lutaka prema Karelu Čapeku zaslužile su nastupiti u međunarodnoj konkurenciji i uvrstili su se u gornju razinu pokazanih dometa. To vrijedi i za sudionicu iz BiH, predstavu TigrićLutkarskog kazališta Mostar.

Tri spektakla

Trideset i četvrti PIFF nije ostao bez spektakularnih predstava na velikim pozornicama. Barem tri od njih, a stigle su sa svih strana, od Teherana i Sofije do Varšave, ostavile su nedvojben trag. Dvojica izvrsnih mladih lutkarskih umjetnika iz Košica u Slovačkoj, na radu u Poljskoj, dramatizator i redatelj Ondrej Spišak i fenomenalni kreator lutaka i scenografije, nažalost odnedavno pokojni Ivan Hudak s kazalištem Lalka iz Varšave smiono su se prihvatili Odiseje i s izvrsnim glumačkim ansamblom ostvarili ne samo poučnu nego i umjetnički začudnu, fantastikom i humorom protkanu predstavu s Homerom u središtu slikovite scenske pustolovine, koja se s mnogo duha i mašte poigrava dimenzijama bogova i ljudi u totalnom teatru o njihovim odnosima u kazalištu i u životu. Kazalište Konj iz Ljubljane dalo je predstavu za odrasle prema drami Michela de Ghelderodea Zbogom, prinče kojom je jezu oproštaja od života u obliku što asocira na srednjovjekovna prikazanja izrazilo tajnovitim intenzitetom dostupnim samo lutkama. Izrazito lutkarske kvalitete pokazale su i plesno koncipirana predstava istočnjačkih motiva Sabor ptica kazališta Tandarica iz Bukurešta, te vrlo muzikalna izvedba bajke Čudesno putovanje prema Selmi Lagerlof kazališta lutaka Wilde i Vogel iz Stuttgarta.

To je njemačko kazalište izvan konkurencije nastupilo i sa svojom 1999. na PIFF-u nagrađenom predstavom Exit — hamletovska fantazija. Sličnu bi prigodu s još više razloga trebala na sljedećem PIFF-u dobiti i ove godine nagrađena poljska Odiseja.

Marija Grgičević