U kulturi vlada inercija

U kulturi vlada inercija

Velika mi je želja da se jedan od prostora, tvornički ili vojni, adaptira u veliki multimedijalni centar u kome bi bile smještene alternativne grupe, nevladine organizacije, kao i druge manje kulturne ustanove koje imaju problema s krovom nad glavom

Sa sveučilišnom profesoricom Andreom Zlatar razgovarali smo u povodu njezina izbora na dužnost članice Gradskog poglavarstva zadužene za kulturu.

Što vas je kao sveučilišnu profesoricu motiviralo da uđete u izvršnu vlast?

— Osnovni je razlog nezadovoljstvo načinom na koji funkcionira kulturni pogon i nada i pomisao da bi se nešto od toga ipak moglo napraviti. Zapravo mi se činilo da ne mogu u trenutku kada mi je bilo ponuđeno reći neću, pa onda nastaviti raditi i u »Zarezu« pisati tekstove kako stvari ne funkcioniraju dobro, kako ima premalo novca, kako nije racionalno trošenje itd. Krenula sam s jasnim ciljem, a to je da pokušam pomoći u realizaciji projekata za koje znam da postoje, a da ima problema u njihovu ostvarenju, te da se pomaknu ti već desetljećima naslijeđeni odnosi u načinu financiranja i trošenja novca za kulturu u Zagrebu. Drugo je osobna motivacija, utoliko što je identitet sveučilišne profesorice kod mene ionako upitan kao jednodimenzionalan, stalno ga dovodim u pitanje drugom vrstom poslova, i ovo nije prvi, a vjerojatno ni posljednji. Trudit ću se da ne izgubim primarnu i elementarnu vezu sa strukom.

Jeste li se kandidirali za dužnost pročelnika Ureda za kulturu i kakav će biti odnos pročelnika Ureda i člana Poglavarstva za kulturu?

— Natječaj za kandidiranje je završen i ja se nisam kandidirala.

Novi zakon od srpnja podijelio je te funkcije. Postojala je potreba da on razdijeli savjetodavnu, stratešku i političku funkciju od operativne u Uredu. Član Gradskog poglavarstva ima obveze prema Poglavarstvu i prema Skupštini, on kontrolira cijeli sektor, ali u samom Uredu nema pravo potpisa. Ako je pitanje tko će imati pravo potpisa za novce, što se nekad čini da je najkonkretnija razina odlučivanja, to će pravo imati pročelnik ureda. Moja je želja da se radi na timski način, a u igri će biti troje ljudi: član Poglavarstva, pročelnik i zamjenik. Željela bih da ne bude riječ o nekoj vrsti kontrole u negativnom smislu, nego da svatko od nas pokuša dati najviše što može u poslu. Vidjela sam u iskustvu ljudi koji su prije radili da je mjesto pročelnika koji ima obveze i u Poglavarstvu vrlo opterećujuće jer se mnogo vremena potroši na sastanke u Poglavarstvu, Skupštini itd., da ne ostaje vremena za rad u Uredu, ili za ono što se zove strateško planiranje. To bi značilo da planiram neke korake u reorganizaciji kulturnog pogona, u promjeni odnosa, u racionalizaciji i modernizaciji rada, to su dugoročni poslovi koji se moraju podijeliti na nekoliko faza.

Tko su kandidati za pročelnika Ureda i kad će on biti imenovan?

— Ne znam koji su sve kandidati javili, jer je natječaj bio potpuno otvoren. Ne želim reći imena ljudi s kojima sam osobno razgovarala jer ih ne bih htjela dovoditi u neugodnu situaciju. Postoji službena procedura izbora, u kojoj će moje mišljenje imati određenu važnost, ali nemam prava reći: Evo, ja sam razgovarala s tim i tim i vjerujem da će on biti tu. Prednost naravno da će imati najbolji kandidati u smislu stručnosti. Mogu samo reći da bi kandidati trebali pokrivati s jedne strane »neinstitucionalnu« kulturu, dakle da jedna osoba bude mlađa, iz kruga ljudi koji nisu vezani za institucije, a druga osoba da ima administrativno iskustvo i pokrivat će upravni dio posla.

Možete li reći nešto konkretnije o vlastitoj viziji obavljanja ovog posla? Koje su po vama neuralgične točke u kulturi grada Zagreba i što konkretno namjeravate predložiti?

— Čini mi se da postoji nekoliko skupina problema, a navest ću ih bez hijerarhije. Prva je što je Gradski ured za kulturu mjerodavan za institucije koje su na proračunu i za financiranje njihovih programa, kao i nezavisnih projekata koji se pojavljuju. Prošle godine, prema podacima koje sam dobila, na natječaj se javilo oko pet tisuća projekata, što je vrlo visok broj. Drugi dio je pitanje tzv. negospodarstvenih investicija, odnosno pitanje izgradnje novih prostora ii prenamjene, jer mi se čini da je to jedan od problema u Zagrebu koji lančano vuče za sobom mnogo drugih problema. U tom smislu velika mi je želja da se jedan od prostora, tvornički ili vojni, adaptira u veliki multimedijalni centar u kome bi bile smještene alternativne grupe, nevladine organizacije, kao i druge manje kulturne ustanove koje imaju problema s krovom nad glavom. Činjenica je da je kulturna infrastruktura na razini zgrada i prostora koji imamo zastarjela, nesuvremena, ne samo da je u lošem stanju to što imamo nego mi jednostavno nemamo ni jednu modernu multimedijalnu dvoranu, nijedan multimedijalni moderni centar. Kulturni centri koji su u osamdesetima imali neku vrstu živahne aktivnosti bili su bez ikakve potpore, to je bila više-manje kratkotrajna improvizacija, zgodna u efektima, ali improvizacija. Da ne spominjem probleme kazališnih prostora ili scene za ples.

Najvažnije je da se u institucijama promijeni način funkcioniranja i da se pokrenu inertne ustanove. Kad bismo ocjenjivali institucije, bilo bi to od jedan do pet i po programima koje imaju i po načinu na koji raspolažu novcem. Ima ustanova koje godinama nisu proizvele ni jedan relevantni kulturni program, ima pak institucija koje su u uvjetima koji su jednako loši kao i drugdje uspijevale proizvoditi neke zanimljive i suvremene stvari.

Što se tiče samih institucija, njihov način financiranja čini se da vam od početka veže ruke, jer oko osamdeset posto novca koje ulažete u institucije zapravo je vezano za isplatu plaća i za hladni pogon, dakle materijalne troškove, a vrlo je mali dio programski i vi na tom programskom dijelu ne možete mnogo uštedjeti. To je plus-minus deset posto i prošlogodišnje promjene, koje su išle u sustavu financiranja, i u Ministarstvu kulture i u Gradu, išle su na to da se prihvati dio novih urbanih programa, dio programa koji je dosad bio financiran od strane Otvorenog društva. Iako je gradski budžet bio deset posto viši, mislim da se nisu osjetili veći efekti. Radimo na tome da se Grad i Ministarstvo dogovore koji će projekti biti prioritetni, kojima će se dati više sredstava, a njih može biti tri ili pet, jednostavno zato da bude konkretnog učinka.

Vidljiviji rezultat potreban je svima, mislim da je potreban građanima kao publici, potreban je umjetnicima kao motivacija, potreban je institucijama kao znak da je nešto moguće, i na kraju je potreban i političarima kao znak da su nešto napravili. Osjećaj da stalno plivate u situaciji status quo deprimantan je i današnje kategorije u kojima ljudi uglavnom govore kategorije su socijalne depresije, odustajanja, letargije, inercije itd, dakle sveopća pasivnost. Nemam namjeru zadirati u pitanje financiranja plaća i hladnog pogona, jer to je za neko vrijeme u nas posve nemoguće, barem pet do sedam godina, no jedan složeni zakonski dio trebao bi krenuti u tom smjeru promjene ako se krene, primjerice, u privatizaciju nekih institucija.

Mislim da bi svaka institucija trebala sama za sebe u svom budžetu promijeniti omjere, odnosno da one ne budu u potpunosti ovisne o državnom i gradskom proračunu, nego da omjer gradskih sredstava procentualno pada u odnosu na druga sredstva, pribavljena kad počne funkcionirati kulturni menadžment. Nije stvar u tome da bismo mi tehnički smanjivali davanja za institucije, dapače, moje su prve obveze da izborim onima koji su na plaći još nešto višu plaću, jer koliko znam kulturni djelatnici imaju 200-300 kuna manju plaću nego drugi sektori u gradskoj upravi. To su obaveze iz kolektivnog ugovora koji je na snazi.

Manji i nezavisni projekti pokazuju da je ipak nešto moguće napraviti i mislim da bi Gradski ured trebao uz pomoć Ministarstva kulture, organizirati seminare za kulturni menadžment. Nije riječ samo o desecima malih projekata. Velike institucije također moraju naučiti što je to fundraising, odnosno kako se pribavlja novac, kako se ulazi u velike europske fundacije, kako se stvaraju multilateralni projekti, kako se rade projekti između Austrije, Mađarske i Hrvatske itd.

Na kraju, moj je posao da svake godine na Gradskom poglavarstvu i u skupštini uvjerim ekipu da je kultura važnija nego što im se čini i da je, ono što po mom mišljenju jest, zvučat će pomalo pragmatično, kultura jedan od jeftinijih načina za skupljanje političkih bodova. Kad pogledate po čemu se neke vlasti ili uprave pamte, one se ne pamte po tome kako su se odnosile prema nekoj drugoj stranci, ne pamte se po tome jesu li digle cijenu plina ili nisu, pamte se po tome što su napravile u gradu, što su gradile i jesu li nešto promijenile u atmosferi grada.

Kako ocjenjujete odnos dosadašnjih gradskih uprava prema novinama i časopisima u kulturi i što mislite da tu treba napraviti sada, kad ste se našli s druge strane?

— Po mom mišljenju novac koji se ulaže u časopise i novine je premalen. Godišnje manje od tri i pol milijuna ide na časopise i novine, a cijeli proračun bio je dvjesto i osamdeset milijuna. Unutar te svote postoji u Zagrebu problem koji ima cijela Hrvatska, a to je da postoji niz malih korisnika koji neredovito izlaze. Pri neredovitosti izlaženja časopisa svi dobivaju toliko malo da zapravo i ne mogu s time izlaziti redovito. Sigurno će se netko osjećati povrijeđenim, ali znam da se u Gradskom uredu za kulturu financiraju neki časopisi koji bi se trebali, na primjer, financirati u Ministarstvu znanosti. Nitko se ne usuđuje oduzimati stečena prava, pa makar ta stečena prava bila deset tisuća kuna. Ako vi imate deset korisnika s deset tisuća kuna, to je sto tisuća kuna koja su se mogla dati jednom projektu koji je u usponu, a ne u odumiranju. Što se tiče redovitosti, napravila bih iznimke za novine. U početku se pružao veliki otpor da se novine uopće uključe u proračun zato što troše u odnosu na časopise veliku količinu novca. No, novine imaju tu prednost da ih čitateljska publika obvezuje da se svaka dva tjedna nešto proizvodi, malo bolje, malo gore, ali imaju ritam, vidi se učinak, i to se može u kontinuitetu vrednovati.

U jednom svom intervjuu spomenuli ste da prilikom definiranja nekih kriterija o financiranju časopisa vidite kao problem troškove za honorare, koji nadmašuju ostale troškove u listu? Zar nije ispravno da se najviše daje za autorski rad?

— To govorim na osnovi iskustva s inozemnim fundacijama i njihovim kriterijima, gdje ni u jednom projektu troškovi autorskih honorara za projekt ne bi smjeli prijeći trideset posto ukupnih sredstava. Znam da to u nas nije tako jer znam koliko realno košta proizvodnja jedne novinske stranice i moje je osobno stajalište da doista najviše vrijedi upravo tekst, koji je često najmanje plaćen. Novine za kulturu moraju biti otvorene za edukaciju mladih ljudi, jer će se oni lakše probiti kroz novine nego u stručnom časopisu. U takvu tipu novina i ne smiju postojati povlašteni honorari kao što ih ima u političkim tjednicima, gdje neki kolumnist vrijedi dvije tisuće maraka. Mlade ljude treba motivirati, da shvate da njihov rad netko tj. društvo cijeni.

Kako gledate na položaj ljudi koji žive od svoga pisanja?

— Odgojena sam u odnosima koji su vladali u kulturi osamdesetih i devedesetih. Nitko vas onda nije učio koja su vaša prava, a stalno ste sudjelovali u projektima gdje vas nisu plaćali. To je način na koji funkcionira književna zajednica, na koji funkcionira znanstvena zajednica, dakle cijeli sustav međusobnih izdavačkih recenzija, promocija, to su sve poslovi koji se ne honoriraju, a nekada i mnogo veći poslovi, predgovori, pogovori itd. Ljudi su doslovno naučeni da moraju biti sretni ako im knjiga bude objavljena, ne računajući uopće da ta knjiga nešto vrijedi.

Ne bih uspoređivala rezultate u drugim područjima zato što mi se čini da se nijedna kulturna industrija u nas ne može pohvaliti da ima pravo realno tržište. Recimo, honorari u filmu i kazalištu nisu posljedica uspjeha na tržištu, nego su posljedica drukčijih zakona u struci. Jedino područje gdje imamo tržište jest privatno tržište likovnih umjetnina, to je realno tržište. Moj je osobni stav da su književnici i književni sektor na dnu. Ako gledate što je bilo s dodjelom stanova, vidite da su glumci i likovnjaci u igri, a da književnika gotovo nema. To su jednostavno ljudi koji vrlo rijetko, jedino kad su u dubinskoj sprezi s politikom, a takvih nije tako puno kako se čini, dolaze do mogućnosti da imaju ikakav društveni status.

Veliki je problem još uvijek i to što i sada, dugo nakon što su političke smjene prošle i polemike po novinama se smirile, Društvo hrvatskih književnika ne počinje ozbiljno raditi na onome što bi se zvalo zaštita svog proizvođača, autorskih prava itd.

Spomenuli ste da je kazalište na neki način privilegirano u odnosu na ostala područja kulture i da njegovi djelatnici imaju bolji status. Namjeravate li pokrenuti nešto da dođe do ujednačavanja prava?

— Tu su problemi zaista jako veliki. Grad je vlasnik svih kazališta osim novoosnovanih privatnih i Ministarstvo, srećom, s tim ne mora razbijati glavu, osim s problemom HNK, koji nam je zajednički. Prvi veliki problem, koji ima svoju povijest od šest, sedam godina jest da zakon o kazalištu, koji nije bio najsretniji, ali je imao neke dobre mehanizme, nije bio nikad primijenjen. Taj je zakon obvezivao ravnatelje da provode audicije i da ljude angažiraju prema njihovim stvarnim obvezama. Nemam sve točne podatke, ali vidim vrlo jasno da u većini zagrebačkih kazališta glumci predstavljaju, između ostalog, petinu do šestinu zaposlenih, dakle u jednom pogonu od sto i trideset zaposlenih dvadeset je glumaca, a sve su drugo razne pomoćne tehničke službe, stolari, bravari, itd. i administracija.

Drugi je problem što u ansamblima dio glumaca nije godinama angažiran. Razlozi mogu biti različiti, može biti problem što nekome nije ponuđena uloga koja bi mu odgovarala, razlozi mogu biti u glumčevu odbijanju poslova koji mu se nude, ali tu nema nikakva reda ni sankcija. Čini mi se da bi ravnateljima kazališta itekako trebalo biti u interesu da na plaći imaju ljude koje mogu angažirati u predstavama, a ne da se za svaku ozbiljniju predstavu skupljaju uvijek istih deset ljudi iz pet kazališta u gradu, i zbog toga je cijeli repertoar apsolutno »umrežen«. Kad rade mjesečni repertoar u kazalištu, glumci i ravnatelji moraju stalno između sebe dogovarati da vide tko kad može, tko gdje igra, a ako mjesec dana neka predstava jednog kazališta ode na gostovanja, onda ono ima posljedice na repertoarima svih drugih kazališta jer u svakom kazalištu negdje netko igra.

Sličan problem na Sveučilištu reguliran je tako da ako držite nastavu izvan fakulteta možete raditi samo trideset posto vašeg broja sati, a preostatak honorara ide vašoj instituciji. U kazalištu nema pravila, niti su određeni odnosi između televizije, filmske produkcije i kazališta, gdje mi se čini vrlo važnim, što u svijetu uglavnom postoji, da ona ustanova, firma koja posuđuje glumce, bilo filmski projekt, bilo televizija, mora određeni dio honorara slati kazalištu, kako bi se kazalište obeštetilo za to vrijeme. Za to je moguće napraviti ugovore. Pitanje je hoće li se ići na pokušaj implementacije, dakle realizacije postojećeg kazališnog zakona, ili će se, što je vjerojatnije, od jeseni sa središtem radne grupe u Ministarstvu ići na donošenje novog kazališnog zakona.

Imate li konkretnih ideja u pitanju biblioteka i muzeja?

— Biblioteke po načinu funkcioniranja pripadaju u najmanje problematičan dio gradskih ustanova. U njih je problem što mi nikad nemamo dovoljno novca za otkup knjiga. Što se tiče načina njihova funkcioniranja, načina njihove unutarnje organizacije, količini njihovih korisnika, to je u odnosu na druge institucije, u redu. Korisnika imaju jako mnogo, imaju planove za kompjutorizaciju, nova radna mjesta, itd., samo tu jednostavno nedostaje novca. Biblioteke, nažalost, rijetko mogu privući sponzore.

Muzeji su složenija priča. U posljednjih dvadeset godina muzejsko-galerijska djelatnost u svijetu strahovito je napredovala. Muzeji koji ne pripadaju usko području kulture, nego su prirodoslovni, tehnički, itd., u svim su velikim gradovima svijeta najprometnija mjesta. Oni su napravljeni po modelu interaktivne komunikacije s posjetiteljima, svi su uglavnom besplatni i nema nikakva problema u pitanju financiranja. Ne mogu vjerovati da mi imamo puste galerije i muzeje, gdje se naplaćuje neka jadna simbolična ulaznica, koju zapravo nitko nikad i ne plati, nego one grupe učenika koje se prošeću. Ne postoje dobri depoi, niti postoje stručne ekipirane grupe ljudi koje bi radile na modernizaciji tih institucija. U Zagrebu su bolji primjeri: Muzej grada Zagreba, Tehnički muzej, no ima i vrlo loših situacija.

Ono što će Ured tražiti od institucija jest da naprave strateški trogodišnji plan, da se prestane samo s jednogodišnjim pokrivanjem programa, da se postave ciljevi i da se naprave konkretni koraci, s jasno postavljenim rokovima.

Namjeravate li ostati na mjestu glavne urednice »Zareza«?

— Ne. Ja nisam do kraja lipnja imala nikakvu ideju o novoj dužnosti i morala sam se vrlo brzo odlučiti, tako da u redakciji nismo uspjeli na brzinu napraviti smjene. Po mom mišljenju u redakciji postoji troje-četvero ljudi koji su u potpunosti sposobni podijeliti taj posao. No, situacija će zahtijevati dva ili tri mjeseca prijelaznog razdoblja dok oni odluče među sobom podijeliti odgovornosti. Ono što je sigurno jest da oni novine mogu raditi sami, ionako ih vrlo često rade sami, jer sam prošle godine imala priličnu količinu drugih obveza. Drugo, mislim da je nakon sedam godina vrijeme da se maknem iz novina za kulturu. Kad dugo radite na nekom mjestu, vaše navike možda i koče neke drukčije nove projekte. Možda će »Zarez« lakše napredovati u uredničkom kreativnom smislu bez mene, nego što je u ovom uhodanom modelu bilo do sada.

Hoće li nakon vašeg imenovanja »Zarez« moći imati kritički odnos prema kulturi u gradu Zagrebu?

— Apsolutno da. Ja sam posljednja osoba koja će se ljutiti, ili biti ona koja bi iz toga što se ljutim izvodila neke posljedice u smislu osvetoljubivosti s pozicije »moći«. Ljudi se u nas boje da će ako kritički pišu o nekome tko ima neku poziciju imati konkretne financijske posljedice, da će ga npr. loša kritika financiranja glazbenih priredbi sljedeće godine stajati deset tisuća kuna na nekom vlastitom projektu. Nisu ljudi u »Zarezu« koji se toga boje, oni bi se užasno osjećali da su s vlasti u nekim idealnim odnosima. Za mene je najveća promjena — kad ulazim u ovaj posao — razmišljanje o biti kulture. Kultura je sama po sebi konfliktna, nešto što želi mijenjati ili barem pokušati mijenjati, a to je za gradsku upravu prilično nepoznato, pa čak i neprihvatljivo. Pozicija administracije, naročito u samim institucijama je da se ništa ne može mijenjati, da ništa ne treba mijenjati i da bi bilo najbolje kad se ništa ne bi promijenilo jer promjene mogu donijeti samo poteškoće. Znam da ovaj posao ne mogu raditi na način na koji sam radila u »Zarezu«, ali nadam se da ću se snaći. Ako se ne snađem, već će se naći političari koji će me upozoriti da ne radim dobro.

Čini mi se da »Zarez« u posljednje vrijeme nije bio osobito kritičan prema Ministarstvu kulture, a i zamjenica ministra kolumnistica je za kulturnu politiku...

— Početak je bio nesretan s objavljivanjem peticije protiv ministra Vujića, i to nas je koštalo osjećaja nesigurnosti nekoliko mjeseci. Te nesigurnosti vrlo se često stvaraju samo u našim glavama, ali postoje. Što se tiče kritike, mogla bih naći niz primjera: npr. u posljednjem broju Nataša Govedić, koju bije glas da o malo čemu piše pozitivno, napisala je vrlo ljutit tekst o projektu Kralja Leara, koji je u velikim medijima bio prikazan kao državni projekt. Onda smo imali kritiku Makovićeva izbora Knifera za Veneciju, koje je bilo globalno medijski vrlo pozitivno, unisono prezentirana. Mislim da je Ministarstvo posljednje godine infrastrukturno napravilo mnogo dobrih stvari, na razini strategije i na razini kulturnih vijeća. Druga je stvar koliko će godina trebati da to doista dobro počne funkcionirati... Čini mi se da cijela ova vlast nije znala medijski izvući koristi iz poteza koje je dobro napravila, a da je s druge strane u stvarima gdje su ih mediji ulovili ili u nesigurnosti ili u pogrešci posve krivo reagirala, imala negativnu napadačku obranu.

Ljudi do trideset godina s kojima ja inače komuniciram, najčešće na fakultetu, nemaju nikakav strah od autoriteta, njima se neke stvari, pogotovo elitni vrh kulture, toliko gadi da oni ne žele u tome uopće sudjelovati. To mi najteže pada, ta količina opravdana nezadovoljstva koju vidim u mlađim ljudima, koji imaju dobre škole, koji su pametni i koji nemaju nikakvu šansu da dobiju priliku za posao, a ta granica je sad došla već na trideset i pet godina. Taj osjećaj nepravde u struci, to da vam društvo ne daje mogućnost da počnete raditi ono što hoćete, da se uopće vidi da li vrijedite ili ne, to je užasno, kao što je i užasno za režisere ako snimaju film svakih nekoliko godina.

S druge strane, ljudi koji su pred mirovinom osjećaju se izigrani, kao ljudi kojima je život prošao uzalud, koji posljednjih deset godina, pa i posljednju godinu, vide samo silaznu putanju, i naravno da pružaju otpor svemu.

Tko je vlasnik »Zareza« i hoće li on financijski opstati uzimajući u obzir odnos Otvorenog društva koje se polagano izvlači iz Hrvatske, a koje je bilo glavni oslonac »Zarezu« u proteklom razdoblju?

— Vlasnik »Zareza« je dvadesetak ljudi koji su ga i osnovali i uplatili minimalni temeljni kapital. Neki od njih više u njemu ne rade, ali su dali potporu na početku.

Već prošle godine Soros je »Zarez« sufinancirao smanjeno, ove godine sa samo petnaest tisuća dolara. Pomirili smo se s odlaskom niza fondacija iz kulture. O čemu smo razmišljali ili na čemu radimo? Logika kapitalizma vrlo je jednostavna, ti ne možeš održati posao tako da ga sužavaš. Ne idemo na varijantu da postanemo časopis ili mjesečnik, iako bismo tako lakše preživjeli s manje novaca, nego na proširenje djelatnosti, organizacijom različitih fleksibilnih djelatnosti koje u današnjem sustavu financiranja inozemnih donacija lakše dobivaju novac nego što su to nezavisni izdavački projekti. Takav je projekt radionica kulturalne konfrontacije, u cijelosti potekla iz »Zareza«, koju vodi Nataša Govedić. Drugi projekt u kojem ćemo sudjelovati projekt je istraživanja kulturnog identiteta i projekt osnivanja centra za kulturalne studije, koju bi trebao voditi Dean Duda. Pokretanje biblioteke sigurno nas neće financijski spasiti, ali bi nas u uredničkom smislu vrlo motiviralo, nekako bi se »prirodno« uklopilo.

Također dosta radimo na komunikacijama s nizom novih, mlađih, kulturnih grupa kojima treba prostor za objavljivanje. Mi od toga nemamo financijske koristi, ali sadržajne da. Sigurno nema šanse da nađemo jedan izvor financiranja, nego s nekoliko projekata pokušati osmisliti cjelovitu, prepoznatljivu.

U znanstvenom radu bavili ste se autobiografijama. Jeste li čitali neke nove knjige s elementima autobiografije, recimo Vesnu Parun, razgovore sa Slobodanom Novakom, Ivana Aralicu...

— Primjeri su vrlo različiti. Aralicu nisam čitala, ali namjeravam pročitati jer sam toliko čula o tome da me zanima.

Novakova knjiga govori o dijelu razvoja našeg kulturnog, književnog, i kazališnog života o kojima ja nemam direktne informacije, a kako u nas nemate dobru kulturalnu povijest književnosti, dobivate ih na taj način. Tu uopće nije riječ o sudovima koje ja dijelim ili ne, samo mogu zamisliti da bi put Slobodana Novaka bio vjerojatno drukčiji pod nekim drukčijim političkim okolnostima jer je on prošao dvije velike intelektualne promjene, u komunizmu i devedesetih. »Raskrinkavanje« osobe navodima iz recepcije političke prošlosti potrošna je politička razina. Za mene će Novak ostati pisac dvaju najdražih domaćih romana, a ovu knjigu čitam kao njegovu duhovnu autobiografiju, dijelom kao znak vremena u kojem je živio i znak sadašnjeg vremena, na kraju i kao znak koliko nas je ovih posljednjih deset godina sve skupa promijenilo, koliko smo mi sami postali, vjerojatno i ja, drukčiji od onoga što smo mislili da ćemo biti.

Vesna Parun iznimna je, osebujna i poetska osoba, primjer »apsolutnog« umjetnika, bezrezervnog položaja u građanskom životu. Profesionalni književnici danas izgledaju kao biznismeni, putuju u odijelima s torbama od simpozija do simpozija i funkcioniraju po drugom sustavu. Ona je primjer osobe koja je uvijek na rubu društva i koja iz te margine izaziva, mislim da to čini s pravom. Nitko s njom nije u stanju naći komunikacijski jezik, jezik koji bi je doveo »u red«. S jedne strane to može zvučati kao kritika onih kojima je to posao, ali iskreno rečeno, uvijek ima ljudi koji se ne mogu ukalupiti, ne mogu ući u sustav urednih građanskih života kojima živi većina ljudi.

Čitate li novine za kulturu?

— Čitam »Vijenac« i »Zarez«, »Hrvatsko slovo« prolistam, ne čitam od riječi do riječi, ali sada mi je to posao i mislim da ću ga redovito čitati. Morat ću pregledati čitavu prošlu godinu jer moram pregledati koji je tamo točno bio omjer političkih i kulturnih tekstova, budući je to projekt koji će se sigurno javiti za financiranje. Ne mogu, na temelju stavova od prije, bez analize samoga sadržaja unaprijed reći da je to neprihvatljiv projekt.

Drugi je problem jesu li politički tekstovi u »Hrvatskom slovu« oni koji šire govor mržnje, pa time krše i ustav. Ako prelaze tu granicu, onda cijeli projekt ne može dobiti potporu.

Pitanje omjera je važno, jer ako je kultura samo manji dio, onda se i »Novi list« i druge novine s kulturnim prilozima mogu javiti za pomoć...

— Po toj logici bi se »Feral« mogao prijaviti da ga se sufinancira bez ikakva problema, njihova biblioteka u svakom slučaju. Gradski ured neće podupirati proizvode koji su u visokoj mjeri profitabilni i koji financijski samostalno funkcioniraju: nema nikakva razloga da podupiremo prilog za kulturu u »Večernjem listu« ili »Vjesniku«, dakle samo po toj logici »kulture«. Ako postoji razlika između toga da netko sam sebe definira kao list za kulturu, a da komisija i mi u Uredu mislimo da to nije, to će opet izazvati negativne reakcije, ali one ne mogu utjecati na konačne odluke.

Koji je najambiciozniji projekt koji pripremate?

— Kandidirali bismo Zagreb za europski grad kulture, europski mjesec kulture u dogovoru s Ministarstvom kulture, a čini mi se da je godina koja dolazi u obzir 2005, najranije 2004. To zvuči daleko, ali jednom se mora početi misliti unaprijed, a ne za kratkoročne koristi. Predložit ćemo lipanj i srpanj, mjesece koji već sada imaju jaku europsku kulturnu ponudu, poput Tjedna plesa i Eurokaza.

Razgovarao Zlatko Vidačković