Tri hrvatska Jesusa

Tri hrvatska Jesusa

Idealni Isus za rock-operu Isus Krist Superstar u izvedbi kazališta Komedija bio bi Isus s Mikulićevim licem, glasom Đanija Stipaničeva i Giulianovim imenom

U nedjelju, 1. srpnja 2001, pod stalnom prijetnjom mogućega pljuska Ljetna pozornica u Opatiji ugostila je ansambl zagrebačkoga kazališta Komedija i njezin trenutno najveći projekt, rock-operu Jesus Christ Superstar Andrewa Lloyda Webbera. Povremena kišica nekoliko je puta prekidala generalnu probu, pa je ansambl završio s probom tik prije početka predstave. Bez obzira na sve, Opatija je drugi put (na samu godišnjicu prve izvedbe) čula i vidjela Komedijina Isusa, ove godine ukrašena epitetima najbolje glazbene produkcije u Hrvatskoj u sezoni 1999/2000. (nagrada Hrvatskog glumišta), najposjećenije turističke atrakcije te projekta kazališta Komedija nagrađenog Nagradom grada Zagreba 2000.

Uz bok svjetskim izvedbama

Ne samo brojne nagrade nego i brojna publika, koja više od godinu dana uporno puni veliku Koncertnu dvoranu Lisinski i koja je sada već drugi put napunila poveliku Ljetnu pozornicu u Opatiji, dokaz su da »naš« Jesus Christ stoji uz bok svjetskim izvedbama toga djela. Mislim da nije presmjelo reći da je Komedijin Jesus blizak verziji redatelja Jima Sharmana, koja je tijekom sedamdesetih privlačila publiku u londonsko kazalište Palace. Sličnosti su u jednostavnim rješenjima na području kostimografije, scenografije i osvjetljenja, u nastojanju da se kvalitetom nadoknadi skromnost pomoćnih sredstava te da se bez ikakva ukrašavanja ispriča još jedna verzija priče koju svi poznaju.

Sličnost se vidi i u pažljivu izboru pjevača-glumaca. Vlado Štefančić i njegovi kolege birali su svjesni nadzora Two Knight's Rights Limited i mogućnosti da jednog dana sâm Lloyd Webber dođe pogledati hrvatsku verziju Jesusa. Izbor Ervina Baučića kao Jude pokazao se izvanrednim. Bez njegova neosporno snažna glasa hrvatski Jesus Christ Superstar ne bi mogao opstati — barem ne s takvim zanosom, takvim oduševljenjem i takvom profesionalnošću. Baučićev Juda pri svakoj izvedbi uspijeva zagrijati atmosferu do usijanja. Zbog toga je Ervin nezamjenjiva figura svake predstave, a njegove su zamjene Papageno (povremeno se pojavljuje na pozornici) i Dejan Cvjetnić (nikada nije stvarno nastupao u ulozi Jude) doista samo zamjene u smislu blijedih kopija originala.

No s likom Isusa nije takav slučaj. Tri Isusa — Giuliano, Đ ani Stipaničev i Ivan Mikulić — i dalje se izmjenjuju iz predstave u predstavu. Doduše, Giuliano je prošlu sezonu izbivao zbog vojne obveze, ali se vratio na scenu upravo na opatijskoj Ljetnoj pozornici. Kao Isus, Giuliano je pokazao da lirsku kvalitetu glasa može iskoristiti daleko mudrije od pjevanja popularnih pjesmuljaka sumnjive kvalitete. Njegova je interpretacija Isusa i u Opatiji i prije u Zagrebu uvijek stavljala težište na liriku i skrušenost iz koje u nekim trenucima ipak probija iskričava energičnost. Ta je energija osobito vidljiva u prikazima Isusa kao čovjeka od krvi i mesa — u obrani Magdalene pred Judom i apostolima te u svađi s Judom na Maslinskoj gori prije hapšenja. U takvim trenucima Giuliano zapisani notni tekst pretvara u energičan parlando koji postaje snažna protuteža Baučićevoj rokerskoj zajedljivosti ili odlučnosti da ga izda. U Giuliana se također čuje njegovo iskustvo česta nastupanja na pozornici, što mu omogućuje da se spretno snalazi u nepredviđenim situacijama ili u scenama koje zahtijevaju izbrušeniju pjevačku tehniku od njegove. Zapravo je najveća kvaliteta pjevača njegovo ime. Ime s pozadinom zvijezde koja na predstavu privlači i obožavatelje i znatiželjnike, jedina je prava protuteža glasovno dinamičnom Judi, čije glazbene kvalitete publika odmah prepoznaje.

Međutim, da je Lloyd Webber mogao birati, vjerojatno bi za prvog Isusa odabrao Đanija Stipaničeva. Za razliku od lirske konstante koja je dio Giulianove interpretacije, Đani se koristi blagom oporošću svoga glasa, ali i vještinom da tu oporost sakrije. Tako se u njegovim interpretacijama čuje široko stupnjevanje od nježnosti i nešto tamnije liričnosti preko rokerskog štiha pa sve do falsetnog vriska kao izraza najvećeg očaja u jedinoj Isusovoj ariji Gethsemane. Stipaničev zna kako kontrolirati glas i kako postići ono što želi, a također zna otpustiti uzde i dati ulozi rokerski ugođaj. Nažalost, Đani Stipaničev nema ime koje resi Giuliana pa, premda postupno gradi karijeru, još ne opstoji u smislu zvijezde.

Najbolje rješenje

U cijeloj toj priči Ivan Mikulić ostao je nekako po strani. Redovito izvodeći ulogu Isusa nije uspio postići oduševljenje bilo imenom bilo kvalitetom glasa. Ali i on ima svog aduta u rukavu: izgled. Mikulić, naime, stasom, držanjem i licem (uskim, pomalo ispijenim) doista se doimlje kao Isus i tvori markatnu pojavu na pozornici. Zapravo, ne možemo reći da je njegova interpretacija Isusa Krista loša. Ona je solidna, dobro naučena i svakim novim nastupom uzlazno usmjerena, no Mikulićev je najveći problem što je njegov glas malena volumena i snage, pa ga pri izvedbama orkestar često pokriva. Možda, kada bi se tehničari malo potrudili osnažiti njegov mikrofon, glazbena bi strana pored vizualne više došla do izražaja.

Idealni Isus za rock-operu Isus Krist Superstar u izvedbi kazališta Komedija bio bi Isus s Mikulićevim licem, glasom Đanija Stipaničeva i Giulianovim imenom. Naravno, takav Isus ne postoji, pa je izmjenjivanje trojice u različitim predstavama najbolje rješenje — ono ne samo da omogućuje isticanje već postojećih kvaliteta pojedinoga pjevača, nego omogućuje svakom od njih da razvije neke zapostavljene osobine. Tako je odnos triju Komedijinih Isusa i Isusa kakva je zamislio Andrew Lloyd Webber odnos primanja i davanja: svaki Komedijin Isus daje nešto Webberovu Isusu, dok Webberov Isus primajući daje nešto novo svakom od njih.

Irena Paulus