Svoju Kinu nije rasipao

Svoju Kinu nije rasipao

Svoja iskustva, svoja znanja, svoja propitkivanja Branko je nenametljivo bio spreman podijeliti sa svima zainteresiranima. U druženjima je bio pouzdan prijatelj i drag kolega ispunjen profinjenim smislom za humor. Autorski ga tekstovi otkrivaju kao osobu istančana senzibiliteta, vrcava duha i blaga značaja

Tek što je nedjeljna oluja 20. lipnja ove godine protutnjala Zagrebom, prestalo je kucati srce Branka Merlina, sinologa, slavista, novinara. I to u gradu u kojem je i bio rođen 1950. i iz kojega se kao apsolvent jugoslavistike i rusistike 1973. uputio na četverogodišnji studij kineskoga jezika i književnosti u Peking, u koji će se opet vratiti na četiri godine diplomatske službe pošto je uspješno položio završne ispite svoga prvog studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomacija ga nije očarala i nakon korektno odrađena mandata vraća se u rodni grad nadajući se zaposlenju u svojoj najdražoj (?), sinološkoj struci. No naša sredina, uvijek slaba sluha za institucionalno bavljenje azijskim temama, gura Branka da uhljebljenje potraži najprije u svojoj primarnoj slavističkoj struci kao srednjoškolski profesor i zatim kao novinar kojemu je širina interesa i znanja omogućavala da po potrebama kuće za koju je radio odlazi iz jedne redakcije u drugu.

Prisjećajući se lani, uz pedeseti rođendan, druge polovice svoga dotadašnjeg života, Branko je to opisao ovako:

»Pekingom sam otkoračao tri puta po četiri godine. Četiri sam bio student, četiri diplomat SFRJ, pa četiri dopisnik Hine iz Pekinga. To zapravo znači da sam u zadnjih dvadeset pet godina gotovo pola njih proveo bliže Aveniji dugoga mira, nego Strossmayerovom trgu, po kojemu sam trčkarao još u špilhoznama; bliže trgu nazvanom po Vratima nebeskog mira, nego Trgu Republike, pa onda ponovo Jelačić placu. To će reći da sam u Pekingu po dva puta dočekao Godinu Tigra i Godinu Svinje, a po jednom Godinu Zeca, Zmaja, Zmije, Majmuna, Pijetla, Psa, Štakora i Bika.

Kažem li kako sve to znači i da sam uz onu Zagrebačkog stekao i diplomu Pekinškog sveučilišta, pa od atašea dogurao do trećeg tajnika, od dopisnika do bivšeg dopisnika, od statusa diplomate do statusa nezaposlenog, pa do pisanja recenzija i prevođenja trivijalne književnosti (preciznije rečeno, američkih krimića i debelog ljubića u kojem je jedan konj imao ime kao ja prezime), pa onda i dvije knjige o mitologiji, zatim još i do srednješkolskog nastavnika na određeno vrijeme, postdiplomca i napokon radijskog novinara, što u obrazovnom programu, što u Vanjskopolitičkoj redakciji, što pak na kapetanskom mostu u desku, odnosno u Redakciji vijesti, sigurno je da mi proteklih dvadeset pet godina nije bilo dosadno.«

Osluškivanje Pekinga

A kako bi mu bilo dosadno kada je uz redoviti posao i svakodnevnu skrb o obitelji, sinu koji je studijem kineskoga jezika i književnosti krenuo očevim stopama, i kćeri Jani rođenoj u Pekingu, istodobno bio na usluzi svima kojima je trebala pomoć u vezi s Kinom i oko Kine. Koliko je puta prevodio za kineske goste, urednički dotjerivao prijevode knjiga o kineskoj kulturi i civilizaciji, pomagao oko velikih kineskih izložbi u Zagrebu, pisao predgovore za kataloge, pomno pratio kretanja u suvremenoj kineskoj književnsti, pouzdano surađivao u izdanjima Leksikografskog zavoda, uredio i napisao sve tekstove o kineskim književnicima i djelima za Leksikon svjetske književnosti, čiji prvi dio izlazi ove jeseni. Uz to je sudjelovao u istraživačkim projektima posvećenim istraživanju naših odnosa s velikim azijskim civilizacijama; budno je propitivao reflekse Kine u književnim djelima ovdje, istraživao prisutnost hrvatskih misionara u Kini te revno ukazivao na naše propuste u prihvaćanju kineskih sadržaja. Prevodio je kinesku poeziju, a četiri je godine vodio i Sekciju za orijentalistiku Hrvatskoga filološkog društva i bio suutemeljitelj, kao i urednik za sinologiju niza Bibliothaeca orientalica, što ga je Sekcija pokrenula 1999. godine. U rukopisu su ostale dvije knjige prijevoda što ih je pripremao za tisak, pilot-projekt kinesko-hrvatskog rječnika, započeta baza podataka za kinesku književnost. U ormarima su poslagani mnogobrojni fascikli puni uredno uloženih izrezaka iz našeg i stranog tiska o raznim aspektima kineske suvremenosti i prošlosti. Pribrojimo li tome i građu za izložbe posvećene kineskoj erotici, zatim onu za kineski plakat tridesetih godina dvadesetog stoljeća, pa bogatu sinološku biblioteku, planirane prijevode, ulomke započetih većih tekstova o kineskoj medicini, astronomiji i astrologiji, postaje jasno zbog čega je zagrebačka orijentalistika Branka Merlina držala svojim, dok je njegovo služenje kruha u novinarskoj profesiji smatrala nužnim dopunskim zanimanjem premda je to bilo zvanje u kojemu je proveo najveći dio svoje službujuće biografije i u kojemu ga je smrt i otrgla iz redova naše orijentalistike. Dok od 1994. do 1998. provodi dane pomno motreći i prateći zbivanja u Kini za potrebe Hine, on osluškuje bilo Pekinga, ne kao stranac, što on u Pekingu i nije bio, nego kao onaj tihi, supregnuto zatravljeni znalac i promatrač mijena gradskih vizura prijestolnice najmnogoljudnijeg naroda. Početkom 1998. zapisao je u svoju bilježnicu:

»Na mahove su vani udari vjetra odjekivali kao potmula grmljavina kao da negdje oko grada djeluje teška artiljerija. Pod svjetlom stolne lampe zasjenjene zelenim staklenim zaslonom, zapiljen u ekran svojega računala osjetio bih zatim kako mi svjež zrak brije lice, iako su prozori zatvoreni i zastori navučeni. I čuo kako mi za leđima cvokoću inače zatvorena sobna vrata, na propuh i vjetar uvijek osjetljivija čak i od mojih lanjskoga ljeta ugrađenih umjetnih zuba. A bijeli zastor od čipke, zapravo namijenjen da kao pokrivač postelju ukrasi, drhturi od zapuha na koje se nikako ne može privići. Kao uostalom ni na pranje. Poslije svakoga se stisne za koji centimetar. Ali, kraćajući tako, sviđa mi se sve više; izgubivši nevinost dobre robe (ta kupljen je nakon žestokog cjenkanja na Svilenoj tržnici) sve je manje dosadno uredan; ovdje duži, a ondje kraći, sve je više nalik na starog poznanika, na nekoga kog to više voliš što manje vjeruješ u stalnost vrline, i s kim tiho dijeliš razumijevanje za šlampavost kojoj se, kako vrijeme ide, sve teže oduprijeti, i sve slađe prepustiti.

Pouzdan prijatelj

A vjetar puše. Dolazeći iz daleka i iz visoka, ne zavija, već nemilice udara u grudi višekatnica, brije po krovovima prizemnica, i ledi ono malo vode što se zatekla na ulicama. Liže po goloj zemlji, sivoj, pretvarajući je u jednako sivi prah koji nam podlac onda gura kroz zatvorene prozore, zasipajući prozorsku dasku sitnom, a grubom prašinom od koje nema ni spasa ni bijega. Pravi, i prvi zimski vjetar u ovim prvim danima 1998. Sibirski. Ali, neugodan i kad se sluša iz tople sobe ispunjene metalnim glasanjem starinskog štampača iz kojeg danonoćno curi papirnata trakavica s vijestima agencije Xinhua, i pune mutnog dima loše cigarete (pušim što se zateklo u kući; tko bi po ovom vjetru išao do dućana, čak i da je otvoren u ovo gluho doba noći!), sibirjak mi vjetar otvara vidike. Čini mi se da napokon, kao nikada ranije, sa svoga prozora vidim koliko se Peking protegnuo u dalj. Koliko se i pružio u daljinu, i porastao u visinu. Pa trnem lampu, da bih mu pod čistim i vjetrom izribanim noćnim nebom vidio što dalja svjetla. I zapanjen gledam u daljinu.«

Svoja iskustva, svoja znanja, svoja propitkivanja Branko je nenametljivo bio spreman podijeliti sa svima zainteresiranima. U druženjima je bio pouzdan prijatelj i drag kolega ispunjen profinjenim smislom za humor. Autorski ga tekstovi otkrivaju kao osobu istančana senzibiliteta, vrcava duha i blaga značaja. Uvijek odmjeren i tih, upozoravao je na naša nesnalaženja u kineskim temama, na potrebe drugačijeg pristupa, no nije o tome vikao, nije se razulareno nametao; bilo bi to protivno njegovu karakteru. Tako su svi njegovi pokušaji da se ovdje zaoru dublje sinološke brazde ostajali bez odjeka. Šira zajednica nije znala prihvatiti ono što joj je Branko nesebično nudio, a on svoju Kinu nije rasipao, uvijek ju je u sebi i sa sobom vukao; ili, kako je to zapisao:

»Nosim je kao grbu — tu svoju Kinu. Hodam ulicom, gledam oko sebe i odjednom je osjetim kao teret kojemu se i ne veselim. Sjetim je se, pa je i osjetim.

Kao madež na licu. Virnem u zrcalo i vidim sebe koji nisam više onaj iz vremena prije našeg prvog susreta.

Kao auru. Osjećam pod njom poglede ponekad pune nevjerice, ponekad pune radosne znatiželje: gle što taj vuče za sobom!

Pokriven njezinom mahovinom, bistro gledam puštajući da uz mene protiču i mutne vode, bez da me dodirnu.

Vrpoljim se budan, sluteći je neodvojivu, kao sjenu. I kad su dani magleni. I po kiši. Vrpoljim se u snu, tražeći hladno mjesto na jastuku da mi se odmori, topli komad pokrivača da mi ne mrzne. Tražim meko mjesto za položiti tu svoju grbu, da me ne žulja, da me ne budi.

Je li to ljubav? Ili samo posve obična priča iz života svakoga od nas? Ona o susretu i rastanku. O sastancima i rastancima koji se, obli i cjeloviti, u sebi zatvoreni, nižu u životu kao zrna budističkih brojanica, važna i kad su čvrsto nanizana u redu po kojem prsti prebiru bez razmišljanja, a jednako važna i kad se otmu uzici, kad se razlete i posakrivaju pod namještaj, sakriju u prašni kut ispod police s knjigama... Pa kad se nenadano vrate na dlan, u već mutnome staklu zagubljenih sjećanja, u prošlost odlutalih dana, u svakom zrnu čitam otpočetka i nju i sebe, i Kinu i Branka.«

Zdravka Matišić