Sve jača institucija

Sve jača institucija

U Trakošćanu se pojavila još jedna profesionalna ekipa: doveden je kran za kameru koji je svima odlično poslužio za, do sada, neviđene filmske kadrove proizvedene u Školi medijske kulture

Sredinom šezdesetih godina, i to prošloga stoljeća, dolina u okolici Draškovićeva dvorca u Trakošćanu postala je središtem bitnih filmsko-edukativnih zbivanja. Naime, ondašnja Filmoteka 16, koja je danas postala sastavnim dijelom Zagreb filma, utemeljila je Ljetnu filmsku školu za nastavnike koji su u srednjim i osnovnim školama u okviru nastave hrvatskoga jezika predavali i filmsku kulturu. No, istodobno postojali su i seminari za voditelje kinoklubova koji su tijekom dvotjednoga rada snimili, montirali, ozvučili i, napokon, prikazali svoj film. Posljednja Ljetna filmska škola održana je u kolovozu 1990, kada su na hrvatskim cestama izrasli prvi balvani. Taj oblik edukacije mirovao je punih devet godina, ponovo se pokrenuo 1999. u šibenskom Solarisu, a već 2000. vratio se u svoju trakošćansku postojbinu. Budući da je tehnologija audio-vizualnih medija od devedesete do danas žestoko napredovala, ime škole je promijenjeno i ona se od 1999. zove Školom medijske kulture, čiji su glavni organizatori Ministarstvo prosvjete i športa i Hrvatski filmski savez.

Škola ne traje dva tjedna kao na početku postojanja, nego punih sedam radnih dana, no šarm i entuzijazam nije se izgubio. Ona je namijenjena učiteljima i odgajateljima osnovnih i srednjih škola, ali i studentima učiteljskih i umjetničkih akademija te autorima iz filmskih i videokrugova.

Ozbiljna institucija

I dok učitelji i nastavnici uglavnom pohađaju teorijske kolegije, ostali su podijeljeni u čak pet radionica: igranoga, dokumentarnog i animiranog filma te radionice montaže i snimanja. Upravo njihovi radovi, za koje je rezerviran posljedni radni dan, uveseljavaju sve prisutne.

No Škola medijske kulture ozbiljna je institucija, a prema riječima predsjednika njezina savjeta dr. Ante Peterlića i naporna. I to je točno: svi programi raspoređeni su u sedam dana, u šezdeset radnih sati, što u prijevodu znači da se radi cijeli dan. Slikovito: dan počinje u 8 ujutro razgovorom o filmu viđenu prethodne večeri, a završava večernjom projekcijom oko 23 sata. Između toga polaznici teorijskih i povijesnih kolegija slušaju predavanja iz povijesti i teorije filma s vrlo razgovijetnim naglascima i na novim tehnologijama, ali i na novim oblicima audio-vizualnih zapisa.

Radionice katkada rade i dulje, jer pred školsku publiku treba izaći sa suvislim i kvalitetnim proizvodom. U Školi se naime ne pati od kompleksa šutljive nekritičnosti.

Ugledni stručnjaci

Dakle, dva su temeljna oblika rada Škole medijske kulture: teorijsko-povijesni, za koji se brine niz priznatih teoretičara i povjesničara filma kao što su Ante Peterlić, Hrvoje Turković, Mato Kukuljica, Stjepko Težak, Nikola Vončina, Krešimir Mikić, Ivo Škrabalo, dok su voditelji radionica poznati domaći filmski profesionalci poput Zorana Tadića, Ede Lukmana, Petra Krelje, Silvestera Kobasa i Slavena Zečevića. No, svi oni za stručne suradnike također imaju prave profiće, jer tu su još i Jasminka Bijelić u animiranom filmu, Karmelo Kursar, snimatelj radionice dokumentarnoga filma, Boris Poljak, stručni suradnik snimateljske radionice, Mile Blažević, koji se brine za obradu slike i tona, Davor Švaić, suradnik montažerske radionice te Vedran Šamanović snimatelj radionice za igrani film. Upravo on i Vera Robić-Škarica, voditeljica Škole, pobrinuli su se za veliku senzaciju Škole: naime, u dogovoru sa Grip-filmom u Trakošćanu se pojavila još jedna profesionalna ekipa: doveden je kran za kameru koji je svima odlično poslužio za, do sada, neviđene filmske kadrove proizvedene u Školi medijske kulture. Jednostavno rečeno, kranske vožnje usložnile su filmove ljudi koji se radili u radionicama i dale im zaista profesionalan, za školske uvjete iznenađujući štih.

No, Škola medijske kulture, točnije njezin savjet, ne drijema na svojoj uspješnoj povijesti. Jer, već sljedeća godina trebala bi biti obogaćena još jednom kombiniranom radionicom: radionicom za scenarij i radiodramu, koji bi polaznike prisilio i na pisanje dijaloga, snimanje zvuka i njegovo montiranje, pa čak i na glumu.

Ipak, optimizam i sreća svih koji vole Školu medijske kulture i sudjeluju u njezinu organiziranju bili su narušeni točno mjesec dana prije njezina početka. Naime, 26. srpnja iznenada je preminuo jedan od njezinih najboljih predavača i najupornijih zagovornika, dr. Vjekoslav Majcen, čovjek koji je uporno tragao za izvorima hrvatske kinematografije i čiji će se gubitak osjećati još dugo u hrvatskoj kulturi i prosvjeti. Upravo je njegov izostanak svjedočio da je Škola medijske kulture 2001. bila posvećena i njemu.

Dario Marković