Sukob s prazninom

Sukob s prazninom

Krešimir Pintarić, Divovski koraci, Biblioteka Miss okulist, Ghetaldus, Zagreb, 2001.

U većini tekstova naših autora nedostaje stvarnosti, a to je zato što je na ovim prostorima ima jako malo — tako Krešimir Pintarić citira Danijela Dragojevića i čini se da je upravo stvarnost ključna riječ hrvatskoga pjesništva devedesetih. Čini se da je napor nekolicine pjesnika, a i prozaika, tijekom devedesetih bio upravo napor da se otkrije i precizno definira zbilja, taj već poslovični nedostatak na ovim prostorima — nije li, prema onoj sarkastičnoj definiciji, rat produženje poezije drugim sredstvima — što se potvrdilo u slučaju sarajevskoga pjesnika, psihijatra. Kao da je u sveukupnom procesu razaranja pjesnički nerv otkrio da svijetu nedostaje upravo suprotnost, da nam nedostaje malo objektivnog i smirenog pogleda. Svi oni koji su pristali na rat, ma koliko da su bili mirni ili staloženi, ma koliko da su bili pritisnuti nuždom, pristali su na nešto što je u samoj svojoj prirodi ludo i svojim su pristankom, racionalnošću, upravo podupirali ludilo. U općem kaosu poslovično otkačeni pjesnici tražili su čvrsti oslonac, mirnu luku konvencionalnoga življenja. Njihov je glas glas cinika, ili nevina djeteta koje kaže: »Car je gol!« Upravo je intonacija te Andersenove rečenice intonacija cjelokupnoga hrvatskog pjesništva devedesetih, upravo je u toj rečenici obuhvaćen njegov stil, sadržaj i cilj. Tako proizlazi da je politika na ovim prostorima bila poetična, a poezija realna. Ipak, rezultati potrage za realnim, odveli su pjesnike i prozaike u nekoliko različitih područja. Ispostavilo se da realno nije baš tako lako opipljivo i da za svakoga znači nešto drugo. Bližimo se fazi raspršivanja, prema Baudrillardu, radijalnog udaljavanja od središta — ili zatupljujućega monotonog pulsiranja uvijek istog. No, možda podjela na narativne pjesnike i one psihodelične i nije toliko važna, možda je bit podjele novog i starog pjesništva u odnosu prema tradiciji. Novi su pjesnici stasali već tijekom i potkraj osamdesetih i oni su prije svega pjesnici medijskoga (filmskog, televizijskog) iskustva, a oni nešto stariji povijesni su pjesnici, pjesnici koji slijede razvojnu logiku moderne umjetnosti, i umaraju se u njezinu dijakronijskom ultimativnom prepletanju.

Ako prihvatimo tako krutu, formalnu podjelu na poeziju i prozu, onda se među pjesnicima isticalo nekoliko autora, manje ili više važnih za devedesete, a Krešimir Pintarić tu ima posebno mjesto. Pintarićeva je zbirka nastajala nekoliko godina i ona je vjerojatno zasad zatvorila to poglavlje hrvatskog pjesništva. No, tako nešto prognozirao sam i pri izlasku Radašinovićeve zbirke, pa nisam sasvim siguran da se neće pojaviti još koji novi uradak.

Pintarić u knjizi bilježi sve te probleme i stanja. On je, u neku ruku, i prozaik koji svoje uratke samo prelama kao pjesme. On također postavlja čuveno pitanje identiteta — koje nam svima izlazi na uši — on se na neki način sukobljava s prazninom i trudi se shvatiti i racionalizirati svijet oko sebe, barem na onim mjestima gdje je to moguće. Zahtjev koji postavlja poezija pred njega zahtjev je pred kojim se našla većina autora naše generacije — pjesnik je tražio definiranje vremena i prostora, da bi se tek poslije okrenuo prema unutra. Prema svojim snovima i strahovima. Pintarić, također, kroz opće iskustvo rata i neuroze želi ispričati humanu i tolerantnu priču, pa nas i s te strane staro gunđalo pomalo iznenađuje; on traži prostor u kojemu će stupiti u kontakt s drugim, povjeriti se i zbližiti se, a za to su potrebni upravo divovski koraci.

Rade Jarak