Strpljenjem do čudesnoga

Strpljenjem do čudesnoga

J. R. R. Tolkien, Silmarillion, prev. Tajana Pavičević, Algoritam, Zagreb, 2001.

Minuciozna vilenjačka biblija, koja započinje s prekrasnim Illuvatarovim stvaranjem svijeta iz pjeva Ainura te nastavlja u maniri Knjige postanka, nabrajajući genealogiju i rodoslovlja brojnih vilenjačkih, ljudskih i patuljačkih obitelji.

Pisana poput sumorne islandske sage (Saga o Gunnlaugu Zmijskom jeziku, Saga o Eiriku Crvenom) i nordijskih epova i legendi (Edda, Kalevala), Silmarillion je (iako zapravo neprepričljiv) najvećim dijelom povijest vilenjačkih ratova za dragulje Silmarille s mračnim gospodarom Morgothom. Seže u Prvo doba Svijeta, Illuvatarovom kreacijom dviju ravnopravnih vrsti — dominantne vilenjačke i ljudske, pri čemu se Tolkien u ilustraciji vilenjaka ponešto udaljava od njihove tradicionalne, folklorno-mitološke ikonografije (iako iz nje nedvojbeno izrasta), izostavljajući groteskne duhovno-fizičke kvalitete — izobličeno tijelo (kopita, razrokost, sićušnost, krila, kozje repove ili šiljaste uši, što uvijek ide uz opčinjujuću ljepotu), te dualističku, izopačenu narav (površno-radosnu, koja daje čarobne snove ili dovodi do bezumnog nesvjesnog), nego svemu pridaje dozu veličajne tragike, bezvremene ljepote, pradavne mudrosti, ozbiljnosti i dostojanstva, u kojima oni postaju mitski kraljevski ratnici, nalik visokim skandinavskim bozima.

Ornamentalni opisi odjeće odaju utjecaj prerafaelitskog, srednjovjekovnim mirabilisom (čudesnim) opčinjena slikarstva Dantea Gabriela Rossetija i Johna Everetta Millaisa, kao i viktorijanske kulture fotografiranih vila i opće pomame za sličnom tematikom, na čijim je zasadama izrastao.

Vilinska stvorenja — pali anđeli

Inače je i sam sveti Augustin još u 4. stoljeću ta bića priznao kao similtudines homini, slična čovjeku — smrtna i razumna. No tada je i sama kršćanska idiomatika time obilovala, napose u gotičkim grilima, kad je, kao uostalom i sve fantastično, iznimno zaokupljala bogato imaginarno srednjovjekovnog čovjeka. Medijevalistička je svijest vilinska stvorenja smatrala palim anđelima, dušama nekrštene djece (što zasigurno korijen vuče iz apokrifne islandske redakcije o Evi, koja je, kupajući svoju djecu, neoprane sakrila pred Bogom, našto ih je on osudio na vječnu skrivenost od ljudi kao vilenjake) ili mrtvim neznabošcima koji, ni dobri ni loši, lutaju po svojevrsnom limbu, osuđeni vječno živjeti između, u sumračnim područjima Srednjega Carstva. Otud možda i Tolkienovo Međuzemlje kao konkretna geografska lokacija iz doba dok su vilinska carstva još bila vidljiva ljudskom oku i prije no što su takve lokacije postale neuhvatljive (najčuveniji vilinski otok bio je Avalon).

Fikcija, nakon svega neprikladan naziv

No iako je Tolkien uspostavio standarde za žanr fantazije, bilo bi nepravedno ili čak neprikladno to djelo nazvati samo fikcijom. Epska je to, pozamašna, katkad teško čitljiva fantazija o fantastičnim bićima i davnim bitkama, opsežna i slojevita.

Silmarillion nam približava ne samo već toliko puta dokazanu ingenioznost svoga tvorca nego i upotpunjuje i razjašnjava (ali i razveseljava Tolkienove obožavatelje, poput šlaga na torti) zbivanja kojih se junaci moćne trilogije Gospodara prstenova samo spominju. I kao što štovatelji voluminoznog, zadivljujuće detaljnog i imaginativnog svijeta Tolkienova ne bi smjeli ostati bez svoga primjerka (jer će naići na mnoge nepoznate činjenice, ali i razrađene otprije poznate natuknice), isto ga tako u ruke ne bi trebali (još!) uzimati oni kojima bi to bio prvi susret s velikanom, jednostavno stoga što ga neće moći pratiti niti fokusirati pažnju. Jer riječ je o prozi izrazito zbijena izraza, prepunoj podataka i zbunjujućih imena (po brojnosti i laponsko-finskoj podlozi njihove zvučnosti), koja zahtijeva strpljenje te uistinu predano i gorljivo zanimanje za Tolkienovu elaborativnu kronologiju s mnoštvom detalja.

Staccato stil

Naime, djelo je to toliko drukčije od svega dosad napisanog i toliko usko vezano uz kontekst preostala Tolkienova opusa, da niti se može kritički iščitati niti dati ikakvu komparaciju ili sud. Kreacija je to jedinstvene, neponovljive ljepote, povijest Prvog doba Svijeta, te esencijalna građa za ozbiljne čitatelje klasične trilogije. Vrijeme, trud i umijeće koje je Tolkien uložio i kreirao u svom svijetu čudesni su, a u Silmarillionu taj se svijet pokazuje u svoj svojoj ljepoti. Uskrisuje vilenjačku mitologiju u do pojedinosti dosljednu imaginarnom svijetu vilenjačko — numenorejsko — hobitske tradicije, zasnovanu na vrlo studioznu i strpljivu radu na geografskoj kronologiji i lingvistici, prikazujući kompleksne historijske, ali i ostale aspekte izmišljenoga svijeta koji se doimlje kao da živi, miče se i diše sam za sebe, neovisan o stranicama knjige.

Kroz staccato stil nordijskoga sklada, kroz specifičnu starinsku naraciju koja naglašava opći ton djela, poput kakva epskoga dvorskoga skazanja, većina napisanog više je u eksperimentalnom negoli u strogo uobličenu stanju.

Silmarillion naime otkriva mnogo više o Tolkienovu svijetu no što se ijedan predsilmarilionski čitatelj i usudio nadati (primjerice bogato razrađena krasna ljubavna priča između čovjeka Berena i vile Luthien Tinuviel, u prvom dijelu trilogije samo ispjevana u jednoj od vilenjačkih pjesama, kojih je u Tolkiena pozamašan broj i koje služe kao svojevrstan intermezzo u radnji, ali i podupiru zasade srednjovjekovnih viteških romana), te čini vrijedan testament nastojanja jednog čovjeka koja se razvijaju i nakon njegova životnog vijeka.

Katarina Marić