Slijedite žutu podlogu

Slijedite žutu podlogu

Trumbetaš, uvodni tekst Božo Biškupić, ur. Tonko Maroević, Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2001.

Životni put Drage Trumbetaša doslovno je bio posut trnjem. Stoga bi njegova životna priča mogla biti sadržajem doista dramatična romana iz burnih godina nakon Drugoga svjetskog rata u podijeljenoj Europi, iz svakodnevnog urbanog života mnogih ljudi sličnih sudbina, koji se može iščitati iz njegova života. Bio bi to roman koji on na poseban i vrlo razgovijetan način zapravo i piše već godinama, slikama, crtežima, dramama i pjesmama te autobiografskim zapisima.

Ono što zadivljuje u njegovu djelu, kao djelu osebujna umjetnika — kroničara — promatrača i analitičara, upornost je i dosljednost da nepokolebljivo i usprkos svim nedaćama — s jednakim žarom, istinoljubivošću, istančanom preciznošću, humanošću u umjetničkom izričaju, kritičnošću u oštrini opservacije i zamjetnom crtačkom vještinom u bilježenju čak i najsitnijih detalja, poput vječnog buntovnika i borca protiv svih vrsti nepravdi, upravo iz vlastite patnje, iz inata i nužde — neuvijeno, razumljivo i otvoreno, kontinuirano slika taj svoj osobni (a u širem smislu i zajednički svijet sličnih sudbina svojih sunarodnjaka ili suputnika) i svoje vlastito viđenje svijeta koji nas okružuje i ljudi koji njime upravljaju. Svijeta otuđenih ljudi, svijeta nepravdi i patnji — najčešće običnoga malog čovjeka uhvaćena u klopku potrošačkog društva i političkih manipulacija svih vrsta onih navodno velikih — moćnika, koji su određivali ili određuju njegovu sudbinu. Da kao slikar i pisac govori o istini nesmiljene svakidašnjice poniženih i uvrijeđenih ljudi, onih na rubu ili na dnu društva.

Briga za bližnjega

Kronika je to pomno vođena u svakom trenutku autorova slobodnog vremena, o nekoliko posljednjih desetljeća 20. stoljeća, obilježenih socijalnom nepravdom, migracijama tisuća i tisuća Hrvata trbuhom za kruhom, što su odlazili u tuđinu zaraditi za goli život, sanjajući neku bolju i pravedniju budućnost.

Trumbetaš je u sebi nosio urođenu i nesebičnu ljubav i brigu za bližnjega, a okom pozorna kroničara, promatrača i sudionika u događajima, bilježio je vlastitu sudbinu i onu svojih sunarodnjaka, utjelovivši ih u svom izmišljenom liku, antijunaku Tončeku, koji je mogao biti bilo koje nacionalnosti, iako je većinom bila riječ o Hrvatu. U svakom slučaju, to je bio tuđinac u stranom svijetu, koji ga nije niti razumio ni poštovao, nego mljeo i iskorištavao na najbrutalniji način. Upravo o toj neuljepšanoj istini progovorio je Trumbetaš, cijelim svojim bićem posvećen bilježenju te i takve zbilje — u svom materijalnom obliku svedene na prepoznatljive znakove općih mjesta, koji su amblematski simboli moći kapitala i novca modernog urbanog svijeta — u konkretnom slučaju Njemačke i njezinih velikih gradova poput Frankfurta na Maini u kojem je umjetnik boravio — automobili, samoposluge, gradilišta visokih novogradnji gradova u obnovi, ceste, jako naglašene reklame i natpisi ispisani masnim crnim slovima kao simboli civilizacije, među kojima pojedinac biva poput sitnog mrava i gdje pojedinačna sudbina nema nikakva značenja. Duboko svjestan podijeljenosti u društvu na siromašne i bogate, povlaštene i obespravljene, Trumbetaš s jednakom jasnoćom i osviještenom kritičnošću svjedoči o pogubnosti tobožnjih blagodati potrošačkog društva, u kojemu se pojedinac sve više gubi u anonimnoj masi neosjetljive gomile, osamljuje se, a nasušno potrebne veze među ljudima, kao što su toplina, ljudskost i suosjećanje, bivaju nepovratno uništene.

Kao izučeni grafičar, tipograf, svojim je zanimanjem i likovnim usmjerenjem Trumbetaš bio dosljedno posvećen preciznom grafičkom oblikovanju. Kada god mu je to bilo moguće, zapošljavao se kao ručni slovoslagar ili monter-slagar, težeći uvijek zvanju dizajnera. Trumbetaš je na samom početku pronašao vlastitu inačicu likovnog izraza, izvan svake šablone. On se razvija u smjeru realističnoga stiliziranog crteža i grafike jasnih i oporih obrisa s likovnošću stripa kao imanentnom inspiracijskom podlogom (poznato je da mu je duhovni uzor kao neprijeporna slikarska veličina bio Andrija Maurović), s uvijek izrazitim grafizmima pisanoga teksta, kompozicijski i sadržajno iscizeliranih do tančina, maksimalno socijalno angažiranih. Trumbetaš je racionalan i uređen te usprkos nerazumijevanju većine ustrajno bilježi neuljepšanu zbilju. U tih nekoliko desetljeća nastao je golem opus crteža i grafika, niz ciklusa tiskanih u zasebnim grafičkim mapama, stripovi, knjige, romani, poezija... Kada se i služi bojom, većinom su to obojeni crteži ili crtanje bojom, a ne slikarstvo u smislu samosvojnih kolorističkih istraživanja.

Na strani poniženih i uvrijeđenih

Nakon dramatičnih i do krajnosti kritičnih prizora svakidašnjice »gastarbajterskog« života što ih je bilježio u ciklusima crteža i grafika od ranih i tijekom sedamdesetih godina (Gastarbeiter, Bankfurt ist Krankfurt), da bi ih u osamdesetima proširio na teme zatvorskih sjećanja (vlastito zatočeništvo u Novoj Gradiški, ciklus Ljudsko smetlište) ili one o životu Roma (Život kao zmija), dakle uvijek se radilo o izopćenicima iz normalnoga građanskog života, da bi potom u devedesetima na ekspresivan način svjedočio o najnovijim ratnim traumama koje su se nadvile nad Hrvatskom (Orwell 1984/1991. — vrijeme smrti). Trumbetaš je uvijek bio na strani poniženih i uvrijeđenih, na strani pravde i istine. Uvijek protiv rata, nasilja i zločina, protiv svakoga ugnjetavanja.

Posebno je zanimljiv (ponovno izvan svih poznatih šablona) bio njegov zaokret u iracionalnu sferu vlastite patnje i izopćenosti u ciklusu slika-pisama njegove zamišljene korespondencije sa slikarom Van Goghom (Dragi Vincent), nastalom u devedesetim godinama, u kojem će u nekim radovima boja u njegovoj slici prvi put dobiti važniju ulogu od one čisto primijenjene-dizajnerske, koju je imala u eks-librisima ili opremi knjiga. Trumbetaš se u ovom ciklusu doslovno poistovjetio sa sudbinom slavnoga, ali za života također nesretna i uglavnom od okoline neshvaćena umjetnika, osjetivši intuitivnu vezanost uz njegovu sudbinu, sličnu vlastitoj — doživljavajući i sebe i njega kao marginalizirane otpadnike, kakvima je uostalom posvetio cjelokupni svoj crtački opus ranijih socijalno angažiranih slika.

Dizajn knjige, autorski rad Trumbetašov

Likovna monografija Trumbetašpredstavljena je u dvorani Galženica, izdavača Pučkog otvorenog sveučilišta u Velikoj Gorici 28. lipnja 2001. i bila je popraćena manjom retrospektivnom izložbom Tuš istine — izborom iz djela — u velikogoričkoj galeriji Galženica koju su priredili povjesničari umjetnosti Radovan Vuković i Darko Glavan. Monografija dosljedno zaokružuje Trumbetaševo djelo. U velikoj knjizi od gotovo petsto stranica (ur. Tonko Maroević) sakupljeni su brojni tekstovi o Dragi Trumbetašu te je prikazan izbor od petstotinjak crteža, slika, dizajnerskih rješenja, eks-librisa i ilustracija iz gotovo pedesetogodišnjeg autorova stvaralaštva. Dizajn knjige i tipografska rješenja, dakle grafičko-likovna oprema u cijelosti je autorski rad Drage Trumbetaša te posjeduje sve njegove karakteristične elemente — reskost i strogost, preciznost i čitljivost svakog detalja, tipičan izbor slova. Bijela podloga papira svih njegovih crteža ovdje je dosljedno obojena u žuto vjerojatno zbog namjerne diferencijacije crteža od teksta, čime je autor sam ukinuo karakterističnu jasnoću odnosa crnog i bijelog u njegovim crtežima i grafikama. Ako njegovu intervenciju shvatimo kao svjesnu autorovu interpretaciju sama sebe u novom mediju — monografskoj knjizi, onda ovu impozantnu knjigu kao cjelinu možemo smatrati njegovim najnovijim autorskim djelom, koje na petstotinjak stranica sažimlje cijeli njegov dosadašnji život.

Nada Vrkljan-Križić