Skidanje oklopa

Skidanje oklopa

Opstanak buta i njegovo širenje svjetskim scenama rezultat je određenog kompromisa: istina je da je on promijenio kazališnu umjetnost druge polovice 20. stoljeća, ali je postupno i sam upijao tuđa iskustva

Mislim da trebamo tisuću tehnika kako bismo spoznali sebe, a zatim ih sve odbacili — riječi su japanskog koreografa i redatelja Katsura Kana, voditelja radionice buto-plesa po metodi tijelo u Aziji koja je održana od 17. do 23. srpnja u okviru 6. međunarodnog kazališnog festivala mladih u Puli. Prezentacija koja je održana posljednji dan workshopa u Istarskom narodnom kazalištu bila je rijetki doživljaj buta na našim scenama.

Tehnika buto plesa ne usvaja se oponašanjem pokreta i kretanja, onoga što se izvana vidi. Ona zahtijeva gledanje u sebe, unutra, i postupno čišćenje vanjskih slojeva, oklopa kojim smo se navikli štititi. Koreograf drži koncept, postavlja i dubi situacije, odnosno vodi slijed metamorfoza, a izvedba je koncentracijom izazvana improvizacija.

Suvremeni buto

Katsura Kan je nakon studija japanske književnosti u Kiotu, kazališta no i gimnastike noguchi specijalizirao buto-ples. Suvremeni buto (a trenutno što u Japanu što u Europi postoji osamdesetak grupa) i Kanova metoda djeluju blaže i prihvatljivije od izvora koji su šezdesetih godina šokirale i publiku i kritiku. Opstanak buta i njegovo širenje svjetskim scenama rezultat je određenog kompromisa: istina je da je on promijenio kazališnu umjetnost druge polovice 20. stoljeća, ali je postupno i sam upijao tuđa iskustva.

Osnivači buta Tatsumi Hijakata i Yoshito Ohno plesali su ogoljena tijela izvan vremena i prostora, bez ideja i želja, kulture i povijesti; jezoviti živi mrtvaci, asketska, izobličena tijela, bijelih lica i unutra okrenutih očiju. Spoj japanske tradicije i njemačkog ekspresionističkog plesnog teatra s iskustvom Hirošime... Kao neka opomena duše koja vrišti grčem, nezaštićena tankom opnom jadnog mesa.

Kako Katsura Kan kreće od izvora, u pulskoj prezentaciji/predstavi nije bilo prazne primjene vanjskih efekata buta — rado rabljenih u zapadnoeuropskom kazalištu kao dekor. Mladi polaznici radionice (osam djevojaka i šest mladića) pristali su bez ostatka na pustolovinu ulaska u svoje tajne hodnike, i to se očitovalo u licima (koja se mjestimično pretvaraju u maske), neestetiziranim pokretima, naboju i koncentraciji kojom je grupa disala.

Od komedije od tragičnog

Priča kreće s poda: ljudske ličinke, zvjezdače, trepetljikaši, fascinantni impulsi kroz tijela koji nagone leđa na skokovito odljepljivanje od tla. Mladići nestaju, a iz partera, kako je publika na sceni — vrlo dojmljivo, izranja, penje se, grupa djevojaka s neobičnim kombinacijama pokreta, često trzajima, ruku i glave, s naglim promjenama tempa. Treću cjelinu igra Katsura Kan, naizgled krhko, od svega očišćeno biće, lutak kojeg ne drže konci nego štapovi koje pritisnute o njegovu glavu pomiču muški izvođači, djelujući pri tom i zbunjeno i agresivno. Pomalo asociraju na susret pećinskih ljudi i E. T. a. Bilo bi to i duhovito da ipak ne prevladava tužna ozbiljnost situacije. Kan u svojim pretapanjima na trenutak postaje i Adam čiji kažiprst uzalud traži Božji odgovor... Bijelo zgrčeno biće povlači se i pada (sa scene u parter) u mrak.

Završna scena na trenutak podsjeća na teatar Pine Baush. Grupni portret u svečanim crnim građanskim odijelima i haljinama i romantični šlager kao glazbena pozadina s refrenom ispod duge, i bijela lica koja su jedina u pokretu. Nasmijana maska komedije preobražava se u tragičnu vlastitog usuda. Posljednje riječi evergrina su good bye...

Šteta samo što je ovako temeljit susret s butom i doviđenja Katsura Kana doživjelo tako malo gledatelja.

Maja Đurinović