Simfonijske orgulje

Simfonijske orgulje

Bruno Strangis, L'Orgue Symphonique, a-ram

U maloj seriji osvrta na kompaktne ploče koje, osim atraktivnih iterpreta i izvođenih skladbi nude još i mogućnost upoznavanja s instrumentima iznimne povijesne vrijednosti, tema ovog članka vezana je uz umijeće muziciranja francuskog orguljaša Brune Strangisa i njegov izbor orguljaških djela, ali i uz instrument na kojima ih izvodi. Pod karakterističnim naslovom Simfonijske orgulje Bruno Strangis realizirao je CD s djelima klasika orguljaške glazbe (Frescobaldi, Widor, Giraud, Boëllmann, Messiaen) što ih je snimio na velikim orguljama Bazilike Notre Dame du Saint Cordon u Valenciennesu. Povijest crkve i njezinih orgulja sagrađenih potkraj 19. stoljeća jednako je zanimljiva kao i povijest nastanka ovoga nosača zvuka, o čemu svjedoče podaci zabilježeni u popratnoj knjižici. No zbog atraktivnosti cijelog projekta osnovne informacije o njegovu nastanku valja navesti i ovom prigodom. Velike orgulje Bazilike Naše Gospe u Valenciannesu iz godine su 1891. i jedne su od prvih električnih orgulja uopće. Izgradio ih je jedan od onodobnih najznamenitijih graditelja orgulja, Joseph Merklin, u korist čijeg se projekta, tada osporavnog od mnogih autoriteta, izjasnio i sam César Franck. Merklinov graditeljski pothvat rezultirao je realizacijom jednog od najljepših instrumenata epohe, čiju su tehnologiju i bogatstvo zvučnosti hvalili mnogi znalci i ljubitelji glazbe. Između 1902. i 1970. orgulje su nekoliko puta uređivane, na sreću bez dubljih modifikacijskih zahvata. Nakon projekta restauracije, što ga je vodila graditeljska radionica Miller, a koji zbog nedostatka novca nikad nije dovršen, orgulje su u poduljem razdoblju od dvadesetak godina pale u zaborav, prestavši funkcionirati kao instrument žive izvodilačke prakse.

Jedan od danas najcjenjenijih francuskih orguljaša, Bruno Strangis (njegov recital ljubitelji orgulja u nas mogli su čuti 7. rujna u Dajli, u sklopu Dana orgulja u Istri), osobnom je inicijativom, prije dvanaestak godina, osigurao potpuno, do detalja razrađenu, restauraciju velikih orgulja u Valenciennesu. Tako je, zahvaljujući Bruni Strangisu i Udruzi prijatelja Bazilike Notre Dame iz Valenciennesa, čiji je on predsjednik, čuveni instrument Josepha Merklina obnovljen, uvršten među povijesne spomenike i osposobljen za svoju primarnu funkciju koncertantnog glazbala. CD je Bruno Strangis ostvario u koprodukciji s ruskim kolegama, s kojima je povezan posebice nakon svojih ruskih turneja i majstorskih tečajeva što ih je održavao tijekom 1994. i 1995. na Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi.

Za štovatelje orgulja i orguljaške glazbe ova kompaktna ploča nudi i atraktivan glazbeni sadržaj u majstorskoj interpretaciji u povijesnom luku od Frescobaldija (Toccata per l'Elevazione) do Jeana Girouda, zastupljena sa skladbom istog naslova. Ostala djela povezuje gotovo identična ideja tretiranja orgulja kao velikog simfonijskog tijela, čije se boje i maštovite zvučne kombinacije doživljavaju kao najbogatiji spektar orkestralnoga zvuka. Vrijedi to posebice za Petu simfoniju Charlesa-Marie Widora, Gotsku suitu Leona Boëllmanna, kao i za Messiaenovu Nebesku gozbu. Bruno Strangis nedvojbeno je glazbenik fina osjećaja za zvučni kolorit, kao i iznimne osjetljivosti za unutarnji ritam glazbenog protoka, što se iskazuje nevjerojatnom skalom najsuptilnijih agogičkih nijansi. U skladu s kasnoromantičarskom glazbenom tradicijom i pravilima, koja je upravo Ch. M. Widor postavio kao osnovu nove, moderne orguljaške škole, na temelju pristupa i načina korištenja orgulja kao velikog simfonijskog orkestra, Bruno Strangis na ovom se CD-u iskazuje u potpunoj suverenosti izvođačkog umijeća, i to upravo u interpretacijama već spomenute Widorove Pete simfonije, te Gotske suite alzaškog skladatelja iz druge polovice 19. stoljeća, Leona Boëllmanna.

Ova kompaktna ploča bit će dobrodošao prilog svakoj zbirci nosača zvuka istinskih štovatelja orguljaške umjetnosti. Ona je posebna po tome što ostvaruje divni sklad između interpreta, njegova instrumenta i izvođene glazbe.

Bosiljka Perić-Kempf