Ringišpil bez voznog reda

Ringišpil bez voznog reda

Marino Mjedenjak, Što se dogodilo u Osaki (roman), Ghetaldus optika, 2001.

Što rade doma agenti FBI-a kad zaribaju stvar? Sjede uz ekran televizora i bulje u petparačke filmove. To smo mogli lijepo vidjeti u onoj nezaboravnoj epizodi Dosjea X kad agent Mulder razgovara s televizorom izgovarajući naizust dijaloge iz nekoga promašenog filma Eda Wooda. Znamo, nije lako izdržati dvotjednu suspenziju od dužnosti na koju vas je poslao okrutni, dijabolični šef. Pogotovo onih užurbanih dana kada FBI ima pune ruke posla čeprkati po arapskim početnicama za pilotažu i tražiti zakamuflirane noževe po avionima. Jedino nezaobilazna Scully pokazuje iole razumijevanja za Mulderove boljke. A kako i ne bi kad je i sama u spomenutoj epizodi na prisilnoj suspenziji. Gledajući samilosno u sirotoga Muldera nije mogla, a da ga ne upita: »Nije li to tužno?«. Misleći dakako na agentovu smiješno-jadnu ovisnost o trećerazrednome šundu. No, Mulder kao pravi profesionalac odmah podastire spreman odgovor. »Ovaj film sam odgledao četrdeset i dva puta. Ne mogu ga prestati gledati. Naprosto, hipnotizira me svojom glupošću i oslobađa desnu stranu mozga.«

Provjetravanje desne strane mozga

Oslobađa li roman Što se dogodilo u Osaki Marina Mjedenjaka desnu stranu mozga nije nam poznato. Da je šund, tu sigurno nema dvojbe. No, čak ni nakon opuštenijeg čitanja ove urnebesne knjige nismo sigurni ni u to je li nas hipnotizirao glupošću. Da je glup tu sigurno nema dvojbe. Da je hipnotičan, eh tu već možemo pokazati izrazite znakove sumnje. Kao pravi pravcati šund Mjedenjakov je roman oslobođen svih estetskih vrijednosti. On, da parafraziramo Jeana Baudrillarda, njeguje transestetiku ružnog koju bismo mogli označiti i estetikom ružnijeg od ružnog. Mjedenjak, kanimo zapravo reći, stvara ružnoću na drugu potenciju. Ružnoću oslobođenu bilo kakva odnosa sa svojom potencijalnom suprotnošću. Bit će odmah jasnije ako dodamo da u svom blesavom, autoreferencijalnom svijetu Mjedenjakovo štivo ispovijeda sva i nijedno uvjerenje. Njegov virtualni akcijski triler s elementima nadrealnog crtića s radnjom smještenom u suvremeni Japan zapravo je urnebesna narativna vožnja. Kao na ringišpilu bez voznoga reda. U bjesomučnom obrtanju kulturnih znakova nalaze se poredani stereotip do stereotipa, kojih nam pravu narav Mjedenjak ne da ni naslutiti jer su zamagljeni vrtoglavom brzinom vrtnje. Stoga Mjedenjakovo štivo nije ni satira o japanskoj kulturi ili društvu (iako su znaci koje pisac preuzima iz japanske kulture maznuti u svom svojem patološkom deliriju), a ni satira o nekom europskom viđenju Japana (nema tu kritike one megalomanije s kojom se danas u svijetu gleda na Japan). Njegov je narator jednostavno naivna seljačina zalutala u visokotehnologizirani lunapark i ne nosi on sa sobom nikakvo ideološko ili intelektualno uporište eda bi se mogao prepoznati kao reprezentant ove ili one pozicije. Pa, naravno, što smo očekivali? Nismo li i sami rekli da je riječ o šund-romanu?

Samodostatne narativne doskočice poput ove ispunjavaju stranicu za stranicom romana: '»Skupila je u ustima slinu i pljunula dolje. No, vjetar joj vrati pljuvačku u lice. Sjetila se jedne izreke koju je znala reći njezina baka: »I pišanje je sranje ako pišaš u vjetar.«

No, i pisanje je sranje ako pišeš u vjetar, dodajmo. A kakvi vjetrovi propuhuju kroz Mjedenjakovo pismo otkrit ćemo ako se vratimo na gore potenciranu ružnoću. U romanu Što se dogodilo u Osaki stvari od početka kreću grdo. Narator knjige zatočen je u bolnici u Osaki u kojoj neki doktor Fukada provodi nad njime svoje sulude medicinske eksperimente. Manijakalno zaljubljena medicinska sestra pomaže mu pobjeći iz bolnice. Nakon čega oboje zapadaju u niz vratolomnih peripetija i događaja. Kao u petparačkom honkonškom filmu akcije redaju se munjevite scene nasilja, izljevi neočekivane histerije likova i usputna, plošna karakterizacija. Zaustavite dah, evo što se sve može zateći na stranicama Mjedenjakova tekstualnog ringišpila: medicinske sestre zgnječene na asfaltu kao palačinke na tavi, kradljivci koji umiru otrovani od japanskih kolačića, nasmrt pregaženi posjetitelji u McDonalds'u, neboderi urušeni u katastrofalnom potresu, obiteljske traume bivše gejše, dlakave uši nekoga taksista prožvakane u ustima neuzvraćena ljubavnika... Uh, ma ima toga još...

Jedna je vožnja dosta

Da je Mjedenjak kojim slučajem Jackie Chan (a na njega se pomalo fura), njegovo bi štivo moglo biti opisano kao provjetravanje akcije u svim trivijalnim varijantama akcijskog prizivanja. Da je Mjedenjak opet Josip Manolić, ne bi se sramio u usta svojega junaka staviti i one legendarne riječi upućene pokojnome Slišku: »Zbriši. To nije uvijek herojski u životu, ali je probitačno.« Na žalost potencijalnih čitatelja Mjedenjakova romana (a što je to šund bez masovnog poklonstva?) takvih domaćih trash referencija u romanu itekako nedostaje. Ma sve je to u redu, ta njegova akcijska egzotika. Ali, bože moj, ako čovjek doista kani čitatelje provozati još kojom vožnjom osim probne, onda će se morati za to više potruditi. Da bi postigao onih čuvenih Mulderovih četrdesetak piljenja u Eda Wooda, ili neki kultniji status poput Elmorea Leonarda npr. Pozovimo se u tom smislu još jednom na autoritet Jeana Baudrillarda, koji po prilici kaže ovako: transestetsko polje simulacije podrazumijeva podizanje akcije na ironični, n-ti stupanj operativnosti. Podizanje je to do onoga stupnja gledljive fascinacije na kojemu djeluje i magična Mulderova formula. Sve vrijednosti tada počinju vrtoglavo fluktuirati, kao na nekoj nestabilnoj burzi vrijednosnih papira, oslobođene u cirkularnom polju provjetrenih znakova. I glupost tada nalazi svoje istaknuto mjesto hipnotizirajući nas fascinirajućom vrtoglavicom. Na sveopću radost desne strane mozga koja onda može slobodno vrludati. Eto dakle i zadatka za našega Marina: juriš u centrifugu na popravni! I konzultacije kod agenta Muldera.

Predrag Madžarević