Prognana zbornica

Obično me ljudi zovu da pitaju za jezični savjet. Najčešće su to ipak vapaji. Za smislom i zdravim razumom. Tako su pitali zašto više nije dobra riječ zbornica

Ovaj tekst pišem 10. rujna, na prvi dan škole. Početak školske godine ne pada svake godine u isti dan. Zna se razlikovati početak osnovne škole od početka srednje škole. Ove, 2001., godine poklopio se. Na ulicama ništa ne odaje početak nastave. Sve je ili kao da škole još nema ili kao da već bogzna koliko traje.

No ima zemalja gdje se početak škole ne može previdjeti, gdje je to prava svečanost. Štoviše, i državni praznik. Jedna je od njih Litva. (Ipak će trebati »dodatno objašnjenje« za naše nemarne i ravnodušne ignorante koji — ne trepnuvši okom — slušaju prijenos nogometne utakmice iz nepostojeće Latve. Od triju baltičkih republika bivšega Sovjetskog Saveza, a danas samostalnih država, Litva je najjužnija. Glavni grad je Vilnius, starinski Vilna. Ostale dvije su Latvija i Estonija.) Ove sam se godine 1. rujna slučajno zatekla u Litvi i doživjela početak njihove škole. Sve su kuće bile okićene državnim zastavama. Ondje se škola i učitelji (još) poštuju. Početak škole dan je za pamćenje. Na svakom koraku mladež (i muška i ženska) s cvijećem u rukama. Nigdje nisam vidjela tolik svakodnevni promet cvijećem kao u baltičkim zemljama. Kad su već svi lokali zatvoreni, pa i oni kolodvorski, cvjećarnice rade. Kao što je kod nas kafić do kafića, tako je ondje cvjećarnica do cvjećarnice. Da dobro ne posluju, valjda bi se koja i zatvorila. Dakle, rijeke mladih ljudi poklanjaju cvijeće svojim učiteljicama, razrednicama, profesoricama i kolegicama. Ne srame ga se nositi ni klipače probušenih ušiju, usnica, nosova, ni klipani s kojih inače slapovito spada odjeća. Toga dana ne idu u prepoznatljivim gomilama da svojom pojavom zastraše svoje već »speglane« sugrađane. Toga su dana i sami »speglani« — u odijelima, s kravatama, u ulaštenim cipelama. Tada se vidi da su još uvijek ono što zapravo jesu: golobradi učenici, nespretnih pubertetskih kretnji i udova.

Prvašići su posebna priča. Ponosno stupaju ulicama u pratnji sretnih roditelja, djedova i baka. Za njih se priređuje posebna svečanost u gradskom kazalištu ili u nekoj od gradskih dvorana. Takav mimohod curica u starinskim samtastim haljinama, dugim bijelim čarapama i lakastim cipelama te dječaka u tamnim hlačama, prslucima od odijela i s leptir-mašnama već dugo nisam imala prilike vidjeti. Ushićenje školom i važnost koja se pridaje školi (to je bila i prva vijest u televizijskom dnevniku, prije protokolarne vijesti o predsjedniku republike) nešto je što se u Hrvatskoj — zemlji u kojoj učenici učitelje gađaju raznim predmetima za vrijeme nastave, tuku ih pa i ubijaju — dugo neće ukorijeniti. Od deklarativnog ulaganja u pamet do stvarnoga koraka dug je put.

Svečanost škole na nekim stranama i sivilo te iste škole »na našim prostorima« potaknuli su me na napis koji će se vrlo ilustrativno uklopiti u tu »školsku problematiku«.

Prije četiri-pet godina pojurila sam prema svojoj fakultetskoj sobi čuvši već s hodnika zvonjavu telefona. Obično me ljudi zovu da pitaju za jezični savjet. Najčešće su to ipak vapaji. Za smislom i zdravim razumom. Tako su me ti jadni, zbunjeni, frustrirani ljudi — zvani učitelji — pitali zašto više nije dobra riječ zbornica. Ja, sva zadihana od otključavanja sobe, ne vjerujem vlastitim ušima. Možda nisam dobro čula? Ali ne. Doista su tako rekli — više ne smijemo govoriti zbornica, ravnatelj nam je zabranio. Ne vidim u riječi zbornica ništa loše, no čekam s odgovorom i puštam njih da mi kažu što to sada govore mjesto zbornice. Kažu — vijećnica. Naslućujem da je kovač takve sreće netko od onih istih »oh, tih uskih ljudi« iz Ministarstva prosvjete i športa koji se već proslavio zadavanjem domaćih uradaka (ne shvaćajući da je uradak nešto već napravljeno, učinjeno) i sličnim duhovnim osvježenjima. Taj (opet i uvijek taj »nepoznat netko«) očito pojma nema što znači riječ zbornica, a što vijećnica. I da su i jedna i druga dobre hrvatske riječi, pa jedna ne treba istiskivati drugu. Treba samo znati što one znače.

Dakle, zbornica je mjesto gdje se sastaju (skupljaju, »zbiraju«) učitelji i profesori, to je veća soba za sve nastavnike jedne škole u kojoj oni provode odmore između satova, održavaju sjednice, ažuriraju administraciju, a ako nema zasebne sobe za goste, mogu pred njom/u njoj primati i roditelje. U riječi zbornica isti je korijen kao i u riječi sabor, sabornica, zbor. Onaj koji je tako olako htio istjerati zbornicu sumnjam da bi bio jednako hitar u istjerivanju riječi sabor.

Vijećnica je pak zgrada ili prostorija u kojoj se vijeća, u kojoj zasjeda vijeće — pa tako imamo gradsku vijećnicu, fakultetsku vijećnicu itd. Vijeće (gradsko, fakultetsko) ne sastaje se svaki dan, nego obično u ravnomjernim razmacima. Zbornica je uvijek dio zgrade, soba, ne može biti cijela zgrada, dok vijećnica može. Objašnjenje za istjerivanje zbornica i uvođenje vijećnice glasilo je: »Mi smo nastavničko vijeće, zato se naša prostorija zove vijećnica.« No zaboravili su da u tu prostoriju dolaze nastavnici nakon svakog školskog sata, kuhaju kave, jedu sendviče, razgledavaju lonce i tkanine (ako to još itko kupuje), skromno slave rođendane, vjenčanja, rođenja, jadaju se na učenike, na vlastitu djecu, tješe jedni druge u bolesti, tuguju u smrti. A u propisanim vremenskim razmacima održavaju i sjednice. No ta prostorija nije samo za vijećanje, kao npr. gradskoga ili fakultetskoga vijeća. U toj školskoj sobi nastavnici ostave dobar dio svojega radnog vijeka, svojega života. Izbacivanjem te i takve zbornice i kao izraza i kao sadržaja već ionako dobrano osakaćena hrvatska škola bit će još osakaćenija i bezličnija. Radost i dostojanstvo već su je tako i tako odavno napustili.