Političko pjevanje

Hrvatsku svakodnevicu kakva je vladala već od kolovoza 1971. možda je najbolje opisao u jednom od svojih rujanskih brojeva beogradski tjednik »Nin« u tekstu Moć i nemoć zabrana. U međunaslovu toga teksta Zabrane bez suda otkriva se javnosti »da u posljednje vrijeme nisu baš rijetki slučajevi u kojima su lokalni, najčešće društveno-politički organi, zabranjivali osnivanje ogranaka Matice hrvatske ili zabranjivali sastanke već postojećih pododbora Prosvjete (Srpsko kulturno društvo u Hrvatskoj, op. V. V.) ili otkazivali koncerte pjevača Vice Vukova«. Članak iskazuje sumnju u pravnu utemeljenost tih zabrana. »Na osnovi čega se utvrđuje da li nečija javna riječ uznemiruje ili ne uznemiruje građane«, pita se autor članka i nastavlja: »Te, za demokratsko društvo posve neobične zabrane, Matici i Prosvjeti do sada su izricane u dvije republike, dok je Vukovu zabranjen koncert najprije u Bosni i Hercegovini (Mostar) zatim u Hrvatskoj (Opatija), onda u Makedoniji (Skopje) i, poslije nagrade na festivalu kajkavskih popevki, opet u Hrvatskoj (Dom JNA u Zagrebu).«

Pisma čitatelja

Bilo je, naravno, i drugih zabrana, ali još više je bilo raznih podmetanja i »diverzija«. Beogradska »Politika« počinje svoju kampanju preko »pisma čitatelja«. U rujnu 1971. objavljuje tekst o završetku kajkavskog festivala u Krapini s mojom povećom fotografijom, iako te godine uopće nisam nastupio na festivalu! Te sam se godine nakratko pojavio na pozornici da bi mi bila uručena sporedna nagrada Turističkog saveza grada Zagreba od strane predsjednika toga saveza. Kako je dotični predsjednik Turističkog saveza bio i visoko rangirani političar, beogradski dnevnik u samom podnaslovu članka, krupnim slovima izdvaja: »Skulpturu 'Lijepa naša' Vici Vukovu uručio Ratko Karlović član Izvršnog vijeća Hrvatske«! Navodi se kako su svemu tome bili nazočni najviši hrvatski »rukovodioci«. Iako su ti »rukovodioci« tamo bili kao privatne osobe, u tekstu koji nije veći od jedne kartice autor nalazi prostora da uz njihova imena uredno navede sve njihove »društveno-političke« funkcije! Nakon toga članka, u »Politikinoj« rubrici Pisma čitaoca danima slijede napadi ogorčenih »rodoljuba« na te rukovodioce, jer plješću meni, poznatom »ustaši«! Prokušana klevetnička metoda...

Omladina Postira

U takvoj atmosferi, dakle, administrativnih zabrana, koje su se malo-pomalo pretvarale u hajku, dogodila se i spomenuta zabrana »Hrvatskog tjednika« od 30. srpnja 1971. u kojem je bio i članak Brune Bušića o previranjima u Postirama nakon moja tamošnja dva nastupa. Incident koji se u tom lijepom mjestu zbio u kolovozu prethodne godine, nije završio onako kako su to predviđali čuvari »bratstva i jedinstva« širom Jugoslavije. Postiranima je najviše bilo stalo do toga da demantiraju raširenu priču kako su svi protiv moga ponovnog dolaska u njihovo mjesto. Organizirali su skupljanje potpisa mještana pod izjavu sročenu meni u prilog. Prikupljeno je oko sedamsto potpisa koji su onda kao proglas bili odaslani na sve strane. Vrhunac te akcije Postirana (omladina Postira!) bio je poziv koji mi je upućen da u srpnju te 1971, dakle, godinu nakon famoznih »nacionalističkih ispada« na festivalu Postirske fraje, ponovno nastupim u njihovu mjestu! Taj susret s mještanima u organizaciji postirske mladeži zbio se 20. srpnja. Te sam godine imao novi i, dakako, već uhodani program. Već mjesecima na pozornicama širom zemlje i inozemstva pojavljivao sam se u narodnoj nošnji, ali »stiliziranoj« na moj način! Na glavi sam imao šibensku težačku kapu, bijela košulja bila je dio sjevernohrvatske slavonske (ili, ako hoćete, zagorske) nošnje, a prsluk iz Dalmatinske zagore... Nakon što bi se stišao pljesak i smijeh kojima sam bio dočekivan tako čudno odjeven, objašnjavao bih publici podrijetlo svih tih elemenata nošnje. Kako mi je kao pojas služila široka hrvatska trobojnica, uvijek bih dodao: »...a da bi svi ovi elementi mogli skladno zajedno, povezao sam ih našom trobojnicom«! Ali to nije bio kraj priči o nošnji. »Što na meni rade crne smoking hlače i crne lak cipele, pitat ćete se? Eh, to je zato da se zna da sve ovo gore, iako narodno, čvrsto stoji u Europi«! Sve, baš na isti način, odigralo se i te nezaboravne srpanjske večeri 1971, na trgu pred crkvom u Postirama...

Hrvatstvo kao uvreda

Naša, hrvatska glasila, osim »Hrvatskog tjednika« koji me sustavno branio od nezakonitih zabrana i insinuacija, prešutjela su taj događaj. Zato je beogradski NIN, pod naslovom Političko pjevanje, 22. kolovoza 1971. objavio opširan i, što je najzanimljivije, gotovo potpuno objektivan prikaz onodobnih događanja oko mene. »Slučajem Vukov«, piše NIN, »ponovo se želi ostvariti pravo na miješanje u stvari naše Republike (misli se na BiH, op. V. V.). Kroz brigu o najboljem hrvatskom estradnom umjetniku, ispoljena je u stvari briga o Hrvatima u Mostaru i Hercegovini!«

Moj koncert u Postirama veoma je precizno opisan... U svezi s tim uvijek se sjetim odvjetnika dr. Ante Mladinea, koji mi je, još 1968, kada smo pripremali materijal za moju obranu — tada sam bio optužen za nacionalizam — rekao: »Dragi moj, dosta je samo da kažete da ste Hrvat pa da to Srbin doživi kao uvredu!« Mislim da je, zahvaljujući baš toj činjenici, opis ondašnjih događaja i tijeka moga nastupa u Postirama, u srbijanskome NIN-u iz pera srpskoga novinara, stanovitog Ivana Kolarova, bio toliko vjeran! Oni, naime, nisu trebali ništa osobito lagati o meni, kao što su to gotovo uvijek morali neki hrvatski novinari. Srbima je bila dovoljna istina... Jer sve što sam pjevao i govorio bilo je toliko hrvatsko da je samim tim za njih bilo inkriminirajuće i nedopustivo.