Plastična uzbuđenja

Lara Croft, Tomb Raider, red. Simon West

Na papiru — i ekranu kompjutora — koncept Lare Croft djeluje sasvim zabavno: pustolovine u stilu Indiane Jonesa, protagonistica u stilu Hugha Hefnera. Otkako je Lara postala prva ljubav milijunima geekova, Hollywood je žudi dovesti na veliki ekran. Ona je majka visokoga komercijalnog koncepta, bogomdani recept za ostvarivanje sigurne zarade. Samo najnesposobniji bili bi kadri zabrljati ovakvu prigodu, zar ne?

Pa, zabrljali su je: ali zabrljali su je ljudi koji čine vrh današnjeg komercijalnog Hollywooda. Ugledni producenti, redatelj iz najviše klase spotovskoga naraštaja, prekrasna oskarovka u naslovnoj ulozi. Zabrljali su potpuno. Snimili su pustolovni film u kojem nema uzbuđenja, fantastični film bez duha, narativni film bez likova od krvi i mesa, u kojem ništa ne valja, od raskadriravanja do glazbe. Mnogi će za sve to okriviti podrijetlo projekta u videoigri: meni se čini da je za to daleko odgovornije ukupno stanje svijesti današnje industrije zabave, toliko opsjednute ziherašenjem da više uopće nije kadra angažirano ispričati priču, pa makar i ovoliko artificijelnu. Film djeluje kao proizvod sastavljen na pokretnoj traci od prethodno postojećih sastojaka: nijednom, ali baš nijednom, ti sastojci ne ostavljaju dojam stvaranja nove vrijednosti.

I ova ljetna sezona američkoga filma jasno pokazuje koliko je publika željna zabave, ali bez obzira na stalna zaglupljivanja nije kadra konzumirati smeće one razine koju joj Hollywood nudi. Nešto se mora promijeniti. Američkom komercijalnom filmu nedostaje elementarnog entuzijazma — uz Laru, tu su i Pearl Harbor, Planet majmuna, gotovo ukupna ponuda. Zabava više nije zabavna. Vrijeme je za temeljito redefiniranje koncepta populističkoga filma, ali Hollywood, koji stalno nadoknađuje svoje kreativne neuspjehe poskupljivanjem ulaznica za kina i prodavanjem DVD-bombona, ovu lekciju vjerojatno neće tako skoro primiti srcu.

Vladimir C. Sever