Vijenac 197

Književnost

Proza

Patetični miš-maš

Michael Ondaatje, Anilin duh, SysPrint, Zagreb, 2001., preveo Dragan Koruga

Proza

Patetični miš-maš

Michael Ondaatje, Anilin duh, SysPrint, Zagreb, 2001., preveo Dragan Koruga

Široj je svjetskoj javnosti ime Michaela Ondaatjea poznato tek odnedavno — ponajprije zahvaljujući hit-filmu Engleski pacijent koji je snimljen prema njegovoj knjizi. No, velika bi većina te javnosti ostala prilično razočarana ako bi od Bookerom nagrađena romana očekivala priču sličnu onoj filmskoj. Ne bi se tu toliko radilo o donekle izmijenjenu sadržaju koliko bi se, vjerojatno, našli iznenađeni Ondaatjeovim stilom pripovijedanja. Naime, Kanađanin rođen u Šri Lanci već se svojim prvim važnijim djelom — Sabranim djelima Billyja Kida iz 1970. godine, predstavio kao originalan pisac. Iako su se složili da je to prvi primjerak kanadskoga postmodernizma, kritičari (pa ni sam Ondaatje) ni danas još nisu sigurni da li njegovo djelo treba svrstati pod rubriku proze ili, pak, poezije. Sugestivan portret poznatog američkog odmetnika iz vremena Divljeg zapada, Ondaatje je sastavio poput mozaika — od pjesama, novinskih članaka, priča iz usta samog Billyja te njegovih (ne)prijatelja, zatim povijesnih kronika, dramskih ulomaka pa čak i ilustracija. Sličnim je stilom nastavio i u sljedećem romanu, Zvuk krvi — životnoj kronici svirača džeza Buddyja Boldena s početka 20. stoljeća. Kako je svakim svojim djelom Ondaatje sve bliži sadašnjosti, nakon Toronta tridesetih godina i U lavljoj koži te razdoblja Drugog svjetskog rata iz Engleskog pacijenta, radnja njegova najnovijeg romana — Anilin duh, zbiva se potkraj 20. stoljeća, a s američkog i europskog kontinenta zbivanja se sele u Šri Lanku.

Nadopuna stihovima

U uvodnoj napomeni, na samom početku romana, Ondaatje iznosi stvarnu povijesnu situaciju: u Šri Lanci osamdesetih i devedesetih godina ovog stoljeća bjesni građanski rat — vlada, protuvladini pobunjenici i separatistička gerila u međusobnu su sukobu. No, osim nekolicine opisanih stvarnih događaja, većina likova i slučajeva u romanu — čista su fikcija. Nakon petnaest godina školovanja i rada u inozemstvu, forenzičarka i antropologinja Anil Tissera vraća se u Šri Lanku, kao dobrovoljac Centra za ljudska prava, da bi pomogla lokalnim stručnjacima u razotkrivanju moguće organizirane kampanje ubojstava. Naime, svjetskim organizacijama svakodnevno pristižu brojne žalbe i pisma obitelji o nestanku njihovih članova, a u bolnice neprestano stižu izmasakrirani leševi stanovnika. Nastavak relativno čvrste niti Ondaatjeove priče vezan je uz Anilinu suradnju s domaćim arheologom Sarathom Diyasenom, tijekom koje u starom arheološkom nalazištu otkrivaju i svježi kostur. Anil će, vođena svojom zadaćom, pokušati na sve moguće načine otkriti pravi identitet leša i njegovu vjerojatnu sudbinu. Pri tome će se susresti s ljudima osebujnih karaktera — Sarathovim bratom Gaminijem, umjetnikom i alkoholičarom Anandom te slijepim znanstvenikom Palipanom, ali nikad neće biti sigurna tko joj je od njih saveznik, a tko joj pokušava onemogućiti da dopre do prave istine. Ta je osnovna priča, u Ondaatjevu stilu, isprepletena i s brojnim refleksijama likova — prisjećanjem na prošla zbivanja svaki protagonist otkriva neke svoje »duhove iz prošlosti« koji su ga promijenili te ga i dalje progone i drastično utječu na tijek njegova života. Ondaatje Anilin duh dalje nadopunjuje stihovima, pričama i sudbinama čitatelju nepoznatih osoba, snovima, opisima zemljovida i različitim viđenjima istih događaja. Pri svemu tome, događaji iz prošlosti dodatno su vremenski i prostorno izmiješani, a neki se likovi i događaji prvo spominju da bi se tek poslije objasnila njihova uloga i značenje.

Čitati dva puta

Ovakav stil, nedvojbeno, omogućava dinamično i intrigantno pripovijedanje te je najbolji izraz autorove želje za izlaganjem kompleksnosti ljudske naravi. S druge strane, Ondaatjeov majstorski poetičan jezik uspijeva nadomjestiti i povremenu složenost ili nejasnost radnje te pretpostavljanje dojma i doživljaja jasnoći uzroka i posljedica. Naravno, neki se događaji nakon prvoga čitanja neće uspjeti složiti u cjelinu, a i svi postupci i sudbine likova možda neće biti baš posve jasni. No, to bi trebao biti tek jedan od razloga zbog kojih bi Anilin duh trebalo pročitati najmanje dva puta.

Jelena Gluhak

Vijenac 197

197 - 20. rujna 2001. | Arhiva

Klikni za povratak