Od iskrenosti do kiča

Od iskrenosti do kiča

Međunarodno najistaknutiji kineski filmaš Yimou Zhang u najvećem se dijelu svog opusa bavio prošlošću Kine, ispreplićući opore intimno-erotske s oporim društveno-povijesnim motivima. Od desetak njegovih filmova u našim kinima nije prikazan niti jedan; ipak, na televiziji smo mogli vidjeti precijenjeni Crveni sijerak, njegov debitantski uradak iz 1987. nagrađen Zlatnim medvjedom, a na videu dojmljivu Šangajsku trijadu iz 1995, među inim nominiranu za Oscara u kategoriji najbolje fotografije. Prošle i ove godine manjak je ponešto nadoknađen video-izdanjima dva zadnja Zhangova ostvarenja, oba iz 1999, Svatko je najvažniji (Yi ge dou bu neng shao) i Put do kuće (Wo de fu qin mu qin).

Nakon određenih političkih pritisaka kojima je bio izložen, Zhang se ugledao na iranske filmaše, ponajprije Majida Majidija (Djeca raja, Boja raja), i okrenuo se naizgled bezbolnijoj dječjoj problematici i intenzivnom, toplo intoniranom emocionalnom angažmanu, nekarakterističnom za njegov dotadašnji opus. Tako je prvo nastao Zlatnim lavom nagrađen film Svatko je najvažniji, a ubrzo zatim Srebrnim medvjedom i nagradom publike na Sundanceu počašćen Put do kuće.

Jednostavno i osjećajno

Svatko je najvažniji priča je o tinejdžerici Minzhi Wei (glumi je istoimena naturščikinja) koja silom prilika na mjesec dana mijenja seoskog učitelja. Djevojka nije naročito bistra, a ni entuzijastična, jedini joj je motiv zaraditi obećani joj novac za učiteljski posao koji obavlja preko volje. Jednog od njezinih malih učenika bolesna majka šalje na rad u grad kako bi namaknuo novac za otplatu obiteljskih dugova, a Minzhi poduzme sve ne bi li ga vratila natrag, jer joj je učitelj kojeg zamjenjuje obećao da će dobiti novčani bonus ako nijedan učenik ne napusti školu do njegova povratka. Ova jednostavna, osjećajima nabijena priča poslužila je Zhangu da se predstavi u emocionalno mekšem izdanju, ali i da usput, bez izravnog kritičkog angažmana koji bi mu mogao priuštiti političke probleme, no opet posve otvoreno, pokaže silnu bijedu onog ruralnog dijela Kine kojeg prokapitalistički ekonomski kurs nije dotaknuo svojim pozitivnim posljedicama. Priča će završiti happy-endom gotovo na holivudski način, ali bez holivudske intonacije. Zhang je preozbiljan autor da bi holivudski falsificirao zbilju, no u njegovom mirnom, staloženom uratku ipak su se potkrali neki propusti. Primjerice, Minzhijina financijska motivacija potrage za dječakom usput je zaboravljena, kao da je nikad nije bilo, odnosno prijelaz iz njezine posve financijske u posve emocionalnu motivaciju dan je odveć nerazrađeno. S tim u vezi je i tek navješten, sasvim neelaboriran odnos Minzhi i dječaka kojeg traži, tako da se Zhangova narativna temeljitost pomalo čini i pozom. Čemu naime inzistiranje na sporom ritmu i podrobnom opisu nedogađajnih situacija, ako se važne dramaturške sastojnice lakoćom zanemare? Suvremenim iranskim filmašima, kojima je staložena narativna podrobnost jedan od zaštitnih znakova, takvo što teško bi se moglo dogoditi.

Na rubu kiča

Put do kuće još je problematičniji film od ipak solidnog prethodnika. To je uradak okvirne kompozicije u kojem sin, koji je iz grada došao u rodno selo kako bi organizirao očev sprovod, pripovijeda predbračnu ljubavnu priču svojih roditelja, a ta čini jezgru filma. Već Zhangova odluka da prezentni okvir filma realizira u crno-bijeloj, a prošlosnu jezgru u kolor-tehnici ostavlja pomalo mediokritetski okus. No to je ipak najmanji problem. Mnogo je veći što idilična ljubavna priča njegovih roditelja zapravo i nije onako idilična kakvom nam se želi prikazati. Sagledana gotovo isključivo iz perspektive majke kao mlade djevojke (Ziyi Zhang), ona je singularna i ne govori ništa o ljubavi kao odnosu dvoje profiliranih pojedinaca, nego kao opsesivnoj, zapravo bolesnoj emociji ženskog dijela ljubavnog para. To ne bi bio problem da je Zhang imao subverzivne intencije, o čemu međutim nema ni govora. Štoviše, njegov tretman ljubavne priče nerijetko je na rubu kiča, a pokatkad tu granicu zna i prijeći. U Majidijevom otprilike istovremeno nastalom filmu Boja raja slična je situacija, no on daje puno više elemenata kojima kompenzira naginjanje emocionalnom kiču, a osim toga njegov emocionalni angažman posve je iskren; Zhang, jak je dojam, samo fingira vrst osjećajnosti kakvu zapravo nema.

Zanimljivo je primijetiti da je u dva zadnja Zhangova filma tretman središnjih ženskih likova takav da može pobuditi sumnje na mizoginiju. Nije mi međutim poznato da je takvo zapažanje itko iznio, mada za njega ima daleko više osnova nego za učestala mizoginijska učitavanja u djela Larsa von Triera.

Damir Radić