Nestanak najslavnije gradske vizure

Nestanak najslavnije gradske vizure

Lučke vlasti New Yorka i New Jerseya zapovjedile su projektantima da neboderi moraju dohvatiti najekstremniju moguću visinu, stoga je projektni zadatak bio kratak i jasan: »Sagraditi najvišu građevinu na svijetu«. U trenutku kada su dovršeni 1973, neobično elegantan par tornjeva minimalisličke pojavnosti, sa svojih 110 katova i visinom od 410 metara, uzima primat najvišeg legendarnom Empire State Buildingu. Iako će laskavu titulu već sljedeće godine prepustiti čikaškom Sears Toweru, WTC neće nimalo izgubiti na spektakularnosti, posebno u vizurama s distance, sve do tragičnog kolapsa

Utorak 11. rujna 2001. bit će zapamćen u povijesti po stravičnom terorističkom napadu kojim su ciljani simboli američke snage i ponosa, čime je snažno uzdrmana vodeća svjetska nacija. Namjere terorista bile su očigledne — udarom na Pentagon, središte američke vojske, dovesti rat u dvorište jedine svjetske supersile, a rušenjem Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, simbola moći i novca, destabilizirati financijsku i ekonomsku prevlast na globaliziranom svjetskom tržištu. Posljedice tragedije brojne su i još nesagledive — od masovnih žrtava i velike materijalne štete, preko panike na ulicama i kaosa na burzama, do moguće destabilizacije svjetskog poretka i opravdana straha od novog velikog rata. Katastrofa i njezine posljedice mogle bi ozbiljno poljuljati uvjerljivost američkog vodstva u postindustrijskom društvu dvadeset prvog stoljeća te demistificirati američku vojnu nepobjedivost i civilizacijsku nadmoć american way of life. Iako neposredno nakon tragedije nije moguće predvidjeti sve promjene koje će ona izazvati, jedno je sigurno — svijet više neće biti isti kao prije crnog utorka.

Izbrisana vizura

Rušenjem World Trade Centra (WTC) dramatično je izmijenjena silueta Manhattana, nedvojbeno najdojmljivije ikone dvadesetog stoljeća. Teroristi su precizno odabrali cilj napada iz jednostavna razloga što su tornjevi bili visoki, snažni i nezaboravni, a njihova dominacija vizurama omogućila je televizičnost s fantastičnim medijskim efektom. Katastrofom je izbrisana najslavnija gradska vizura, što na najnegativniji mogući način oduzima simboličku snagu arhitekturi, a začuđujuće brz kolaps jedne od najviših i najprostranijih svjetskih građevina sigurno će izazvati promjene u izgradnji novih megastruktura. Pesimisti govore čak i o napuštanju tipologije što je u posljednja dva desetljeća doživjela renesansu, kada se fenomen neboderizma, nakon stoljetne vladavine američkim gradovima, proširio na sve kontinente, a osobito u brzo rastuće metropole Dalekog istoka.

Do izgradnje prvih nebodera dolazi u Chicagu i New Yorku sedamdesetih godina 19. stoljeća zbog razvoja masovne proizvodnje i centralizacije menadžmenta, a eksplozija cijena zemljišta samo je ubrzala rast građevina u visinu. Primjena čelične konstrukcije, efikasnih protupožarnih rješenja te suvremenih mehaniziranih uređaja, poput dizala, omogućili su nastanak nove arhitektonske tipologije kao racionalne mješavine inženjerstva i arhitekture. Zarana je spoznat i simbolički potencijal visokih zgrada, koje postaju nositelji institucijskog i korporacijskog imidža. Jedan od pionira, legendarni čikaški arhitekt Louis Sullivan, ustvrdit će tada da neboder mora biti uzvišen i da u njemu moraju biti sadržani sjaj i slava egzaltacije čineći ga ponosnim i uzdignutim, što će postati idejom vodiljom budućih generacija arhitekata i graditelja.

New York s dinamičnim skylineom

Galopirajući rast američkih korporacija nakon Prvoga svjetskog rata, udružen s nevjerojatnim porastom međunarodnih komunikacija i razmjena, doveo je do kulminacije neboderizma kao esencijalno američkog fenomena. Iako je u Chicagu podignut prvi neboder, New York postaje sinonimom tipologije, čiji dinamični skyline dobiva prepoznatljiv obris upravo dvadesetih godina prošlog stoljeća. Tada su, u fantastičnim graditeljskim pothvatima, sagrađeni William van Alenov art-deko Chrysler Building (1930) te Empire State Building (1931) arhitekata Shrevea, Lamba i Harmona, nekoliko desetljeća najviša zgrada na svijetu. Karizmatična slika Manhattana postaje nadahnućem mnogim umjetnicima i arhitektima (poput filma Metropolis Fritza Langa iz 1927. ili više verzija slike Broadway Boogie Woogie Pieta Mondriana nastalih između 1924. i 1943), a njezin sjaj ne blijedi ni sedamdesetih, kada nastaje niz njujorških nadrealnih projekata OMA-e, istodobno s Koolhaasovim istraživanjima za knjigu Delirious New York — A Retroactive Manifesto for Manhattan, u kojoj će opisati i interpretirati specifičnosti i zakonitosti poluspontanoga njujorškog urbanizma kao menhetanizam.

Visoko, više, najviše

Nakon velike ekonomske krize početkom tridesetih trend je neboderizma usporen, a do ponovnog uzleta dolazi u pedesetima. Paradigma oblikovanja nove generacije stakleno-čeličnih nebodera jest Seagram Building (1954-58) Ludwiga Mies van der Rohea i Philipa Johnsona, trideset deveterokatna kristalizacija jedinstva strukture i forme, savršenih proporcija i detalja. Kanonsko ostvarenje korporacijske arhitekture presudno je utjecalo na arhitekturu bezbroj staklenih nebodera, što su u poslijeratnom razdoblju potpuno izmijenili sliku američkih gradova. No malo je onih koji su se uspjeli približiti bezvremenom skladu Miesova remek-djela. Komercijalni i korporacijski pragmatizam, što je šezdesetih i sedamdesetih trijumfirao nad salivenovskim idealizmom, pronašao je prototip u anonimnim i uniformnim staklenim tornjevima što su, klonirani po istom modelu, niknuli širom američkog kontinenta.

Twin Towers Svjetskog trgovačkog centra bili su, prije nego što su se srušili na susjedne zgrade, sjajan primjer koliko je redukcionizam po uzoru na Miesa prodro u korporacijsku svijest. Njihov simbolički naboj nije bio slučajan. Investitori izgradnje, lučke vlasti New Yorka i New Jerseya, zapovjedile su projektantima da neboderi moraju dohvatiti najekstremniju moguću visinu, stoga je projektni zadatak bio kratak i jasan: »Sagraditi najvišu građevinu na svijetu«. U trenutku kada su dovršeni 1973, neobično elegantan par tornjeva minimalisličke pojavnosti, sa svojih 110 katova i visinom od 410 metara, uzima primat najvišeg legendarnom Empire State Buildingu. Iako će laskavu titulu već sljedeće godine prepustiti čikaškom Sears Toweru, WTC neće nimalo izgubiti na spektakularnosti, posebno u vizurama s distance, sve do tragičnog kolapsa. Njihova posebnost bila je rezulat dualističke igre dvaju, formom i oblikovanjem, identičnih volumena. Jedna vertikala bila bi odveć statična, ali su dvije zajedno činile dinamičnu prostornu kompoziciju, osnaženu magičnim odrazima popodnevnoga sunca na srebrnim aluminijskim stupovima koji su isticali strukturalnu snagu fasade.

50 000 zaposlenika, 21 800 prozora, 104 dizala

Tornjevi su bili samo dio kompleksa, što je na prostranoj lokaciji u Donjem Manhattanu, površine od 40 hektara, sadržavao još i plazu, hotel, podzemni trgovački centar i pet drugih uredskih zgrada. Smješten u blizini finacijskog središta Wall Street, kompleks je sagrađen prema ideji američkog arhitekta japanskog porijekla Minorua Yamasakija (1912-86) i njegovo je najvažnije ostvarenje u karijeri. Yamasaki je istražio više od sto različitih konfiguracija zgrade prije nego što je prihvaćena konačna varijanta. Tornjevi su bili kvadratnog tlocrta, s duljinom stranice od 63 metra. Svaki toranj imao je 104 dizala i 21 800 prozora, a u njima je radilo oko pedeset tisuća ljudi, uz daljih osamdeset tisuća svakodnevnih posjetitelja. Jedna od neobičnosti oblikovanja bila je da su prozori zauzimali tek 30 posto vanjskih ploha, što je rijetko za virtualno potpuno staklenu arhitekturu internacionalnog stila. Stupovi, širine 48 cm na međurazmaku od 56 cm, što su kontinuirali cijelom visinom zgrade, stvarali su dojam, u pogledu iz daljine, da su tornjevi bez prozora.

20 cm u 10 minuta

Yamasaki je tijesno surađivao sa inženjerima Johnom Skillingom i Lesom Robertsonom, što je rezultiralo jedinstvom forme i strukture. Glavna inženjerska zadaća pri projektiranju visokih zgrada, u visinu propetih konzola oslonjenih jedino u temelje, sadržan je u rješenju nosive konstrukcije otporne na ekstremne horizontale sile najjačih vjetrova i potresa. U slučaju WTC-a inženjeri su primijenili inovativno rješenje: prazni vertikalni tunel od vertikalnih čeličnih rešetki s gusto postavljenim stupovima po obodu zgrade i horizontalnim podnim rešetkama (raspona 18,3 i 11,3 metara) razapetim između središnje jezgre i pročelja. Takav sustav rezultirao je, zbog minimalne interferencije s unutrašnjim prostorom, iznimno ekonomičnim tlocrtnim rješenjem, ali i efikasnom apsorpcijom šoka od horizontalnih sila. Pri brzini vjetra od 160 km/s vrh tornja pomaknuo bi se samo 20 cm u razdoblju od 10 minuta.

No tornjevi, smatrani dostignućem građevinske tehnike, nisu izdržali samoubilački napad aviona-bombe. Način i brzina kolapsa konstrukcije začudila je podjednako laike kao i eksperte, a nestankom World Trade Centra nije samo tragično izmijenjen skyline Manhattana, nego je u prah i pepeo srušena i slika jednoga vremena.

Vinko Penezić