Nenamjerno ću ti presaditi srce

Nenamjerno ću ti presaditi srce

Otkriće odlične poezije tamo gdje i ne slutiš da postoji jedno je od najljepših uzbuđenja koja se uredniku mogu dogoditi. Poezija Igora Rajkija, poznatog kao prozaika, bila je doslovce zametnuta, zaboravljena. Čak ni sam autor, iz doba prije računala i beskonačnog niza kopija, ne posjeduje više primjerke svoje mladenačke strasti. Ali, čini se da rukopisi stvarno ne gore, a pisma upućena s mnogo ljubavi na kraju stižu na pravu adresu. Tako je, s nadom da će to autoru biti sugestija i poticaj da nastavi tamo gdje se prekinuo, i njegova poezija uskrsla nakon osam godina. U Rajkijevoj ljubavnoj poeziji lirski subjekt paralelizira svoju, dobrim dijelom kognitivnu zbilju i opsesivnu misao upućenu Njoj. Ona se na kraju pojavljuje kao svojevrsna poenta, a samo Njezina prisutnost kao da je dostatna i za svako razrješenje. Kao da postoji gradacija: »Razlikujemo one čije riječi izazivaju ljubav i one čije riječi, odmah, ljube.« Treći stupanj te gradacije je kraj pjesme koji se podudara s Njezinim uvođenjem u pjesmu: »Ma evo ti nje...« ili dovoljno intenzivnom misli: »...zamišljam ovu rečenicu koju čitaš NAGLAS«. Cijela stvarnost je Ona, u njoj i tu se nema što više dodati.

Kruno Lokotar

Stojim. Pokušavam se upoznati s danom. Stojim. O, da.

Kako to dobro radim. Kiosk koji kao da je nametnut uglu. Zatim, (nakon žmirka)

Ugao koji je suvišan kiosku. Otvaranje fasada koje bi tek trebale

Postati ulicom. Sivo je. Toliko da ništa nema sjenu.

Glave koje bi, u tramvaju, naglo okrenute u lica mogla biti poznata.

Mogla biti: »Srdačno vas pozdravljam«.

Pričinjavaju mi se mrlje ili točkice osušene cikle sa stolnjaka koje, usputnim pogledom, su eho dizajna.

Iza tjemena (poput sjećanja koje se, istovremeno, stvara) tapkanje šapa psa, a ne

Kao obično, samo psa.

Drhtim; jer znam da ti To sada ne činiš.

Grozno; umrijeti uz revijsku glazbu. Mislim.

Bol. Osjećam. Mogao bih ga pokazati prstom. Ali prst nema toliki opseg. Osjećam.

Ti, misaosjećam

Ponavljam. This is not a hate song. Ponavljam.

I nije mi lako.

Među prstima još prebirem, već Davno, skoreno mlijeko. Voljko pušim cigaretu.

Pa cigaretu.

Drhtim; jer znam da ti To sada ne činiš.

I onda ono što vidim postaje mi nedovoljno. Otuda sve... ono...

Oni koje trče na bus, ne žele li?, u stvari, time što žele umaknuti

Onom što bi ih zateklo da, slućujem, ne stignu na bus. Ah. Mislim.

Razlikujemo one s filmskom i one s filmiziranom svijesti. Mislim.

Razlikujemo one čije riječi izazivaju ljubav i one čije riječi, odmah, ljube. Mislim.

I s mržnjom, isto tako. Mislim.

Pričam u sebi pa se slogovi rastavljaju u želucu.

Zatočit ću si pogled tvojim madežima. Mislim. Dobro da je cigareta valjkasta,

ne zapinje o usne. Mislim. Nenamjerno ću ti presaditi srce. Mislim i smijem se.

Jer sam nesiguran ima li to veze s metaforom? Mislim. Ozvučit ću ti osjećaje.

Napokon. Mislim.

Pa igra misli (ipak nadvladava sumnja u Riječ) počinje se odugovlačiti.

Poput vjerskog programa. Mislim. Hvatam se za riječ: brutalan. Ne snalazim se

s njom pa je prepuštam vlastitoj melodiji.

Koraknem. I to dobro radim. Kao da ODUVIJEK to...

Furam se na sebe. Kako mi to tek ide. Uf! Jebote.

Naravno pokušavam pomisliti da, uopće, zamislim ili se gradim da, uopće, pokušavam se pretvarati: »kako zamišljam ovu rečenicu koju čitaš NAGLAS«

* * *

OD jednostavne nemogućnosti podjele onog radosnog;

OD »kako zaboraviti gustoću magle nakon njenog tijela s duhom

koja se za razliku od nje lijepi ali ne utiskuje«; OD toga;

OD trenutka, zaustavljenog sebe, između tračnica »svjetla na šinama samo su

potvrda mraka« kada je to-to, poput misaonog dijapozitiva uvećanog na

maksimum;

OD »hajde izmislimo razloge kolebanja«;

OD motrenja u vjetar;

OD »pa to mogu i ja«;

OD napisanog;

OD nabrajanja opravdanja ali nikad »i obrnuto«;

OD glasova djece a već »riječi odraslih«;

OD »datum strasti otisnut na stražnjoj strani...«;

OD plavičastih televizijskih soba koje kao da će iskočiti iz zgrada promjenom

Kadra;

OD »kao kada mahneš nekom tko te i dalje nastavi negledati, samo jače«;

OD »zbog čega onda ono prije i ono poslije svađanja?«

OD osjećanja gdje su sjene misli najkraće

OD istotrenutnosti želje da pogled bude obrazac za misao da nadvlada pogled;

OD »od«

OD visoke frekvencije na vrhu kurca (a osjetiti »uda!«);

OD iznuđivanja pitomosti »kao« kad »baš« je patetično;

OD bržeg od glazbe;

OD nepca pritisnutog zbog bodenja na primozgu zbog bola nepca pritisnutog

zbog bodenja na...;

OD »ne sada, upravo čitam«, ali nikad i »upravo osjećam«;

OD dana koji ide 24 sata unaprijed;

OD čistoće u »dovoljno popijenom iako ne bih imao ništa protiv za još malo...«;

OD protiv »pa što!«

OD jebanja poslije kojeg nema »nepotrebno precrtati«;

OD »poslije filma«; ili »prije«;

OD »sviđa mi se«, »ne sviđa mi se«;

OD nekraja;

DO TEBE.

* * *

Dupetarka je odustala od ljubavi (ako ikad...)

Poružnjuje dok si veliko štampa misli

Koja joj korist od razumijevanja sebe?

Kad ne želi prokrijumčariti stid

Dok uza se ima plan o spokojnom planiranju.

Dupetarka je odustala od ljubavi

Pilji prizore i stvari, lagano ih uformljuje

Do granice stava, rijetko preko smijeha:

Ovisna o tebi, no uvijek blizu svejednosti.

Ne može postati urotnik, samo svjedok radosti.

Dupetarka je odustala od ljubavi,

Sluša svoj glas slovkanja, suzdržana riječ

Podaje se slici (nije li nalik poštaru koji

Kreće tek nakon pljuska),

Pa uhvati je tijelovče, tek kad te napušta volja.

Dupetarka je odustala od ljubavi

Skorom na ljepoti, glazbom godina

Sporošću straha, reagiranjem na ritam

Fuj fuj, ah, no no fun

Poput stajališta sa suprotne strane stanice.

Pa stoga,

Podari nam ljubav u onom

Trenutku kada bi je željela

Zadržati za sebe

Ma evo ti nje:

Silazi niz nerasanjene stepenice