Naglasnu normu treba poštovati, ali...

Standardni jezik i čuva svoju osnovicu i neovisan je od nje

Svaki standardni jezik ima svoju materijalnojezičnu osnovicu. Kada se počne formirati neki standardni jezik, on za proces standardizacije mora odnekud uzeti jezičnu »sirovinu«, to jest konkretne foneme i zakone njihovih međusobnih odnosa, gramatičku strukturu i osnovni rječnički fond. Standardni će jezik čuvati bitne osobine svoje osnovice, uz dvije ograde. Prvo, ne će sudjelovati u daljnjem prirodnom razvoju dijalekta koji mu je bio osnovicom, i drugo, stjecat će s razvojem civilizacije neke nove osobine.

Uzmimo za primjer talijanski, koji zapravo posjeduje najstariji europski jezični standard. Formirao se definitivno u XIII. stoljeću na osnovici firentinskoga dijalekta toskanskoga narječja. No ostao je u bitnim pitanjima na tome razvojnom stupnju. Danas se u toskanskim dijalektima riječi la regina, la pace, la casa ne izgovaraju više kao u standardnom jeziku, to jest (približno) la redžina, la pače, la kasa, nego (i opet približno) la režina, la paše, la hasa. S druge strane, sam je standardni talijanski jezik u svome autonomnom razvoju izgradio ili iz Europe prihvatio mnogo toga. Sličnih bismo primjera mogli navesti iz raznih drugih jezika, pa i slavenskih (osobito iz ruskog i češkoga).

U prošlom sam prilogu govorio o nekim narušavanjima normativne akcentuacije hrvatskoga standardnog jezika. Njezina je »sirovinska« osnovica zapadnonovoštokavska, i u bitnim značajkama treba ju sačuvati. Nije aktualno pitanje je li to bilo najsretnije rješenje za hrvatsku jezičnu povijest i povijest uopće, to je za većinu Hrvata riješeno već sredinom XVIII. stoljeća, za sve Hrvate od Preporoda, a nitko nakon dva i pol stoljeća ne napušta osnove svojega standardnog jezika.

Jesu li novoštokavci krivi?

Kada govorimo o naglascima, onda se često kaže kako u hrvatskim riječima i njihovim gramatičkim oblicima treba doduše poštovati normu, ali kako ne bi trebalo da to vrijedi i za tuđice. No kako postupaju drugi? Česi, Slovaci, Letonci, Madžari, Finci naglašavaju uvijek prvi slog ne samo u svojim vlastitim riječima nego i u pozajmljenicama i ne brinu se kakav je akcent u jeziku izvorniku. Francuski i turski jezik naglašavaju pak uvijek posljednji slog bila riječ domaća ili pozajmljena. U drugim su jezicima zakoni složeniji, ali uvijek vrijede ne samo za domaće riječi nego i za one tuđega podrijetla.

To znači da u hrvatskome standardnom jeziku valja poštivati njegove norme, uključujući i one naglasne, ali ne znači da su te norme i u detaljima ostale kakve su bile u nekadanjoj novoštokavskoj »sirovini«, još manje kakve su u suvremenim zapadnoštokavskim živim pučkim govorima. Uzmimo samo sintaksu i tvorbu. Iako su osnovni zakoni očuvani, danas uopće ne bismo mogli ni govoriti ni pisati izražajnim sredstvima kakva su bila na početnoj razini.

Mnogi okrivljuju ljude iz novoštokavskih krajeva da unose seljačke, folklorne, gorštačke, neeuropske, dinarske i slične naglaske u hrvatski standardni jezik. O neopravdanosti većine takvih optužbi govorio sam u prošlom prilogu, no naznačio sam da i sami »Dinarci« ponekad griješe smatrajući, posve krivo, da je norma jednaka jezičnoj praksi domaćega govora u selu njihova djetinjstva, jer oni su, zaboga, novoštokavci. A norma je, ne samo povijesno, mnogo uži pojam od svoje široko shvaćene dijalektne osnovice. Primjerice, u hrvatskim govorima novoštokavske fizionomije naći ćemo tri tipa naglasnoga odnosa između jednine i množine jednosložnih imenica muškoga roda s dugim samoglasnikom u osnovi. Osnovni je tip odnos râd, râda, rFdovi i krâlj, králja, králjevi. Na nekim jugozapadnim područjima dolazi do izjednačenja tako da se govori krFljevi kao rFdovi, a na sjeveroistoku, naslonom na srbijanske i osobito vojvođanske govore, čuje se rádovi kao králjevi, iako se originalni akcent čuje u nekim drugim takvim riječima (obično je npr. smnovi, grFdovi, ali i tu ima narušavanja, a zídovi se već često čuje). Nema opravdanja ni za jedno od tih dvaju izjednačivanja, ali za tip rádovi umjesto rFdovi zaslužan je prilično i nekadanji svestrani jezični pritisak i utjecaj s istoka, a ne samo jezični komoditet jednoga dijela samih hrvatskih novoštokavaca.

Prvi dio diftonga

Drugi je slučaj komotne »dinarske« samozadovoljnosti uvjerenje da »organski« zakoni novoštokavskog glasoslovlja u svim pojedinostima vrijede zauvijek. S prihvaćanjem sve novih potrebnih tuđica dolazi i do nekih prilagođavanja. Za nas nije bio problem dž u engleskoj džungli i ž u francuskom žurnalu, ali za Nijemce jest, no konačno su prihvatili te strane foneme (samo u pozajmljenicama). U hrvatskome su riječi mogle nekada završavati na dva samoglasnika samo ako su to -st, -št, -zd, -žd i tako je u domaćim riječima i danas. Puk tako postupa i u pozajmljenicama pa se u cijelom primorju od Dubrovnika do Istre govori primjerice kanat i porat, a ne *kant i *port (talijanski canto, porto). U standardnom hrvatskome nije više tako, pa ako se još uvijek, doduše rijetko, može čuti akcenat umjesto akcent, već je nemoguć nekadanji *studenat umjesto student. Slično je s tretiranjem nekih diftonga u europeizmima.

Nema sumnje da je vokal u u govornoj novoštokavštini uvijek nositeljem sloga kao i drugi vokali. Stoga pri prelaženju silaznih naglasaka na prethodni slog uzlazni akcent pada i na vokal u ako se nađe u tome slogu. Primjerice narúčiti od narˇčmti, ili da je slog samo glas u kao u naučiti od naučmti. No u europeizmima nam dolaze diftonzi au i eu, koji u izvorima vrijede za jedan slog pa se tako ponašaju i kad ih mi primimo. Nema problema kada je naš naglasak na samom dvoglasniku kao prvome slogu (ŕuto, WugZn) ili dolazi iza dvoglasnika (autonňmija, Európa), ali kada bi po našoj normi strani silazni akcent trebao prijeći na diftong u prethodnom slogu, pojavljuje se nepoželjna dvojnost. U standardnome se izgovoru već ustalio naglasak na prvome dijelu diftonga (#ugZnija, nŕutika), ali pojedinci, držeći se početnih novoštokavskih pravila o obvezatnoj slogotvornosti svih vokala, izgovaraju uzlazni akcent na u: EůgZnija, naůtika, pa čak i Aůstrija, aůkcija. Sve to možemo čuti i na televiziji i na radiju. No nadajmo se, ne još dugo.