Majstor improvizacije

Joe Henderson (1937-2001)

U galeriju slavnih nažalost je otišlo još jedno istaknuto ime — Joe Henderson. Ovaj istaknuti tenor-saksofonist i skladatelj i u pristupu modernom jazzu bio je vrlo specifičan jazz-glazbenik, sposoban na vrlo neobičan i originalan način povezati tradicionalno i moderno. Istovremeno, nije poput mnogih drugih saksofonista te generacije sljedbenikom legendarnog Johna Coltranea, što bi s obzirom na mnoge okolnosti bilo za očekivati, već je više okrenut be-bopu i stilu izvođenja Sonnyja Rollinsa.

Naoko miran i proračunat, sklon i hedonističkom načinu življenja, Henderson je impulzivan improvizator vrlo originalna načina razmišljanja, te se i po tome dosta razlikovao od drugih, generacijski sličnih tenor-saksofonista modernoga jazza. Tome su, uz naravno vlastito poimanje fenomena jazza, pridonijeli zacijelo i neki za jazziste ne baš sasvim uobičajeni glazbeni putevi. Joseph »Joe« Henderson rođen je 1937. na američkom srednjem zapadu, u malom gradiću Limi, u saveznoj državi Ohio. Klasičnu je glazbenu naobrazbu stjecao na Kentucky State koledžu i Univerzitetu »Wayne«, a među njegovim su kolegama studentima i neki kasnije istaknuti jazz-glazbenici poput trombonista Curtisa Fulleta i multiinstrumentalista Yusefa Lateefa. Hendersonov odlazak u Detroit, inače neobično važno crnačko industrijsko, društveno i napose glazbeno središte, odredit će u velikoj mjeri i njegove buduće glazbene pravce.

Iako se danas u gotovo svim relevantnim knjigama o jazzu i odgovarajućim enciklopedijama mogu uz njegovo ime naći odrednice poput »moderni jazz«, »free jazz« i »rock jazz«, valja spomenuti da je Henderson svoju karijeru glazbenika započeo u jednom show orkestru i tek će susret s jednim od korifeja be-bopa, alt i tenor-saksofonistom Sonnyjem Stittom biti presudan za budući tijek njegove karijere. U Detroitu će 1960. osnovati svoj prvi orkestar, a potom se na dvije godine priključiti, što jednako tako nije nezanimljivo, i jednom vojnom orkestru. Sljedeći je Hendersonov korak bio hard-bop sastav s trubačem Kennyjem Dorhamom, a neke europske festivalske pozornice jazza, Cap d'Antibes, Montreux i Ljubljana približuju ga i europskom jazz-općinstvu među kojim, kao i među mnogim glazbenicima jazza, stječe velik broj poklonika. Od imena s kojima je tijekom karijere usko surađivao valja spomenuti još orguljaša Jacka McDuffa, pijanista Horacea Silvera, Herbiea Hancocka, te napose kontrabasista Rona Cartera, a među njegove najveće promocije bilježi se nastup u njujorškom Carnegie Hallu s pijanisticom i skladateljicom Alice Coltrane, suprugom Johna Coltranea.

Majstor improvizacije

Joe Henderson je kao tenor-saksofonist i skladatelj razvio vrlo utjecajan i dosta specifičan stil izvođenja u sklopu modernog jazza, uključivši u nj i nešto od Sonnyja Rollinsa ali i Erica Dolphyja. U naponu karijere bismo ga teško mogli opisati kao izrazitog melodičara, ali je zato bio majstor improvizacije, nerijetko na granici najmodernijeg harmonijskog i free-jazza, te izvrstan instrumentalist oštra i snažna tona i intenzivno sviranih, ne baš jednostavnih solističkih korusa. Mnogi su ga publicisti i kritičari jazza karakterizirali kao »svježeg i originalnog tenor-saksofonista i skladatelja bogatih ideja«. Henderson je bez sumnje inspiriran prvenstveno Charlieom Parkerom i Sonnyjem Stittom, ali i skladateljima klasične glazbe — Bartokom, Stravinskim i Hindemithom.

O Hendersonu je napisano nekoliko zapaženih knjiga, te niz stručnih članaka. ne bi trebalo zanemariti ni njegovu relativno bogatu diskografiju, koju potpisuje kao leader i autor, a iz koje vrijedi izdvojiti ostvarenja za etikete Blue Note, Milestone, Contemporary i ENJA; pa iz tih kataloga i naslove: Recordame, Inner Urge, Black Miracle, Isotope, Power To The People i Relaxin' At Camarillo. U zadnjem je razdoblju Hendersonova djelovanja i kod njega, što nije rijedak slučaj kod crnačkih interpreta, zamijećena određena nostalgija, u žargonu jazza poznata kao down to the earth, što bismo mogli prevesti kao povratak korijenima. Uočljivo je to u ostvarenju njegovih recentnijih ostvarenja Lush Life, u kojem se odužuje glazbi Billyja Strayhorna, te u projektu So Near, So Far u kojem se evidentno vraća melodiji.

Zanimljivo je da Hendersona tek nakon četiri osvojena »Grammyja« nakon niza godina i generacijskih promjena upoznaje vlastita, američka jazz-publika, što je od kritičara i novinara opisano kao njegov domovinski comeback. Bilo bi poštenije reći da je i Henderson zaslužna priznanja primio prekasno, djelujući duže vrijeme u sjeni nekih drugih, eksponiranijih tenor-saksofonista, što u jazzu i nije baš rijedak slučaj. U posljednje je dvije godine života Joe Henderson smanjio glazbenu aktivnost. Umro je 30. lipnja u šezdesetčetvrtoj godini života od srčanog udara u San Franciscu.