Made in Bollywood

Made in Bollywood

Kada sam bila mlađa, Bollywood je za mene bio pojam kiča i jeftinog filma za najšire mase, no danas se bolivudski film u Indiji dosta izmijenio i postao vrlo zanimljiv. Danas je Bollywood postao popularan među svim indijskim klasama

Zlatni lav 58. filmskog festivala u Veneciji (28. kolovoza do 8. rujna) potpuno je zasluženo završio u rukama indijske redateljice Mire Nair za sjajan film Monsoon Wedding (Monsunsko vjenčanje), koji je već od trećega dana festivala, kada je prikazan, glasio za jednog od favorita. Iako Mira Nair u Hrvatskoj nije odveć poznata ni onima koji se smatraju filmofilima njezino je mjesto na svjetskoj filmskoj karti dosta čvrsto, a nakon trijumfa u Veneciji status će još i više dobiti na težini.

Indijska filmašica proslavila se još 1988. filmom Salam Bombay koji je bio nominiran za Oscara u kategoriji stranoga filma, a u rodnoj je Indiji podigla veliku prašinu 1996. filmom Kama Sutra: A Tale of Love, koji je za indijske pojmove preslobodnim prizorima seksa provocirao javnost pa mu je cenzorska komisija zabranila prikazivanje sve dok se iz filma ne izbace kontroverzni prizori.

Nesvakidašnji indijski film Monsunsko vjenčanje obiteljska je priča smještena u društveno-kulturno vrelo Punjaba i u isto vrijeme ljubavna oda New Delhiju, gdje je Mira Nair rođena i odrasla. Nesvakidašnji zato jer govori o indijskoj višoj srednjoj klasi, bavi se globalizacijom te velike zemlje i sa strane, ali vrlo sugestivno, dotiče problem incesta i pedofilije. Jedno uz drugo idu kompjutori, mobiteli, Prada i Gucci te siromaštvo, prljave ulice New Delhija, ukorijenjena tradicija, dogovorena vjenčanja, prastari obiteljski rituali i slikovit jezični konglomerat u kojem se s lakoćom izmjenjuju engleski, hindi i punjabi kao ravnopravni svakodnevni jezici. Film je socijalno angažiran, strukturalno vrlo uredan i izvrsno odglumljen: glumačku ekipu čine legendarni indijski glumci zajedno s nepoznatim licima i članovima obitelji redateljice (Mira Nair došla je u Veneciju zajedno s dvadeset i tri člana svoje obitelji).

Iako film — koji će podsjetiti na britanski hit Istok je istočno koji na sličan način govori o pakistanskoj obitelji — ima i dramsku okosnicu, publiku, kritiku i žiri (predsjedao mu je talijanski filmaš Nanni Moretti koji je i sam ove godine u Cannesu nagrađen Zlatnom palmom za svoju — doduše sasvim oprečnu — obiteljsku priču) osvojili su vedri tonovi i razigran duh. Film je uistinu zabavan, duhovit i veseo i na vrlo efektan način spaja ono najbolje iz Hollywooda i Bollywooda. Posebno su impresivne plesne i pjevne točke made in Bollywood kao dio obreda vjenčanja, uz sjajnu glazbu koja spaja indijske i moderne ritmove.

Vaš film bavi se jednom velikom obitelji. Je li to tipična indijska obitelj?

— Indija je golema zemlja koja se približava brojci od milijardu stanovnika i ne znam postoji li uopće nešto što se može nazvati tipičnom indijskom obitelji jer postoji toliko različitih sredina. U filmu je prikazana tipična obitelj iz Punjaba koja pripada višoj srednjoj klasi: u takvoj sam obitelji i ja odrasla i kad bih se sada udavala, organizirali bi upravo takvo vjenčanje sa svim ritualima koje ste u filmu vidjeli.

No za mene je ovo film i o modernoj Indiji koja danas prolazi kroz velike promjene, dok istodobno pokušava zadržati tradiciju i osobnost. U filmu se izmjenjuju bogatstvo i komforan život sa siromaštvom i bijedom jer je i to realnost današnje Indije. Danas u Indiji postoji mnogo različitih Indija, a ja sam nastojala pokazati dvije koje koegzistiraju u New Delhiju. To je grad u kojem sam se rodila i odrasla i koji i danas smatram svojim domom.

Vaš film sadrži i mnogo elemenata Bollywooda. Što bolivudski film danas znači za vas?

— Kada sam bila mlađa, Bollywood je za mene bio pojam kiča i jeftinog filma za najšire mase, no danas se bolivudski film u Indiji dosta izmijenio i postao vrlo zanimljiv. Danas je Bollywood postao popularan među svim indijskim klasama i moja me obitelj već dugo gnjavi da snimim jedan bolivudski film, no takav film mnogi indijski filmaši mogu napraviti mnogo bolje od mene, jer meni to ipak nije u krvi. Elementi bolivudskih filmova dio su naših svakodnevnih života: prizori pjevanja i plesanja na vjenčanju u mom filmu čisti su Bollywood, no potpuno vjerodostojni i životni. Na neki je način Monsunsko vjenčanje bolivudski film, ali napravljen prema mom senzibilitetu i na moj autorski način. Tipičan bolivudski film veliki je i raskošni mjuzikl koji traje i do četiri sata i sadrži od deset do dvadeset plesno-pjevnih prizora, pun je suprotnosti kao što su bogati-siromašni, junak-zločinac, dobar-zao. Danas su ti filmovi mnogo slojevitiji i sofisticiraniji i privlače sve slojeve društva.

Indija godišnje snimi oko osam stotina filmova, ali je utjecaj indijske kinematografije na svjetsku vrlo malen. Ili možda griješim?

— Mislim da griješite. Indija uistinu snima najviše filmova na svijetu pa, iako se oni gotovo ne prikazuju u Americi i Europi, to ne znači da nemaju utjecaj na ostatak svijeta. Vi govorite o zapadnoj kulturi, no morate znati da u Indiji živi gotovo milijardu ljudi, a pribrojite li tome Rusiju, Afriku i ostatak Azije, gdje je indijski film vrlo popularan, već govorite o dvije milijarde ljudi, a to nije malen utjecaj. Indijski film možda nema utjecaj na Hollywood, ali je po broju gledatelja u svijetu utjecajniji čak i od te najmoćnije svjetske filmske industrije.

U Veneciji ste održali svjetsku premijeru svoga filma i reakcije kritike i publike bile su sjajne. Što očekujete od prikazivanja u Indiji?

— Indijska publika bit će najvažniji test za ovaj film jer je njima najbliži, a prve reakcije potencijalnih distributera vrlo su dobre. Mislim da bi film mogao imati dobru prođu u Indiji jer će ga tamošnja publika prihvatiti kao bolivudski film bez obzira što je netipičan. On ipak sadrži dosta elemenata bolivudskoga filma kao što su velika obitelj, elementi drame i komedije, mnogo glazbe, plesa i pjevanja, no stil filma nešto je sasvim novo i drukčije, film je manje mjuzikl i predstava, a više realistična drama. Nadam se da će film dobro proći i htjela bih da indijska publika vidi Monsunsko vjenčanje jer smatram da ima svoje vrijednosti.

A što se ostatka svijeta tiče?

— Nema dvojbe da je Monsunsko vjenčanje vrlo indijski i vrlo lokalan film, no smatram da ima univerzalnu privlačnost jer svi mi imamo obitelji koje volimo i s kojima imamo problema, svi mi volimo dobru pjesmu i glazbu. Mislim da će mnogi u obitelji u filmu prepoznati i svoju obitelj.

Iako je vaš film vrlo zabavan i duhovit s nekoliko prekrasnih glazbenih točaka, kroza nj se provlači i problematika incesta i pedofilije. Koliko će to biti prihvatljivo za indijsku publiku i hoćete li ponovo izazvati kontroverze kao u slučaju Kama Sutre?

— Prije nego što vam odgovorim na to pitanje htjela bih vas zamoliti da u svojim tekstovima o filmu ne otkrivate previše o tom segmentu filma jer bih htjela da to ostane tajnom za publiku. Nadam se da to neće izazvati nove kontroverze, jer sam već jako umorna od stvaranja kontroverzi u Indiji. Slučaj Kama Sutre vukao se po sudu godinu i pol, to me jako izmučilo i ne bih htjela ponoviti to iskustvo. Vlada je radikalno izrezala Kama Sutru, protiv čega sam se žestoko pobunila, što je onda završilo na Vrhovnom sudu koji je presudio u moju korist. Onda sam film nešto ublažila no ni takav nije mogao proći cenzorske škare pa je distributer tri puta morao odustajati od prikazivanja filma da bi na kraju bio prikazan poprilično skraćen.

Bilo je to grozno iskustvo, nakon kojeg sam odlučila otići pa danas najviše vremena provodim u svojoj kući u Ugandi, gdje živim sa svojom obitelji. Pedofilija i incest dio su naših života: ne kažem da je svaka obitelj pogođena tim problemima, ali mnoge jesu, i to ne treba skrivati. Nisam od onih filmaša koji žele snimati samo zabavne filmove za nedjeljno popodne jer mislim da filmovi trebaju biti bliže životu i baviti se i našim problemima i mračnom stranom života.

Film se bavi i globalizacijom Indije. Kakvo je stanje po tom pitanju danas u Indiji?

— Danas Indija prolazi kroz vrlo zanimljivo razdoblje. Potpuno smo otvorili vrata svijetu pa je u posljednjih pet godina Indija preplavljena zapadnim proizvodima i markama kao što su Gucci, McDonald's i slično. Ipak mislim da je Indija jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja se može oduprijeti američkom imperijalizmu. Mi moramo sačuvati svoju povijest i tradiciju, koja je ionako već dovoljno izmiješana s utjecajima bivših kolonizatora i svih onih s kojima smo bili u sukobu tijekom povijesti. Pogledajte na primjer jezik u filmu: izmjenjuje se engleski, hindi i punjabi, i to nije nikakva filmska dosjetka, nego zbilja, jer tako se uistinu govori u New Delhiju.

Treba prihvatiti moderne tokove i sve dobre stvari koje dolaze sa Zapada, ali globalizacija je osjetljiva pojava s kojom treba znati. Globalizacija će u Indiji vjerojatno još više obogatiti one koji su već bogati, stvorit će se mnogobrojna srednja klasa, ali će i dodatno osiromašiti oni koji su i danas siromašni. Zanimljivo je da sada kada globalizacija posebno zahvaća mlade ljude, upravo oni shvaćaju vrednote indijske kulture i civilizacije te su vrlo ponosni na njih. I to sam htjela pokazati u filmu s mladim Indijcem, koji na vjenčanje dolazi iz Australije, a netko mu u jednom trenutku kaže: »Napokon smo od tebe napravili pravog Indijca.«

Iako se Indija modernizira i globalizira, u filmu prikazujete namješteno vjenčanje dvoje mladih Indijaca čije su obitelji sve dogovorile iako se njih dvoje nisu upoznali sve do obreda.

— To je i danas vrlo uobičajena pojava u Indiji, iako se način malo izmijenio. Danas će dvije obitelji upoznati dvoje mladih ljudi i oni će šest mjeseci ili tako nešto biti zajedno da vide jesu li jedno za drugo. Mogu se rastati i nakon tjedan dana ako uvide da nisu jedno za drugo. Moja su braća upravo na taj način ušla u bračnu zajednicu, no ja sam svog muža upoznala spontano i sama odlučila da želim živjeti s njim i osnovati obitelj. No ta tradicija u kojoj obitelji dogovaraju vjenčanja održala se i danas. I nije stvar samo u tome da se pronađe muž ili žena, nego se traži obitelj koja je vrlo slična drugoj obitelji kako bi bilo manje problema u braku.

Što sam starija, čini mi se da je to vrlo pametna tradicija jer ako pogledate brakove koji su namješteni i one koji su nastali kao rezultat sponatne ljubavi, baš i nema neke razlike. I jedni i drugi podjednako su uspješni, odnosno neuspješni.

Tko su autori glazbe za film, koja je uistinu sjajna?

— Osobno sam izabrala glazbu za film. Glazbenu temu filma koja je zanimljiv kolaž starih punjabskih svadbenih pjesama i folka s rock-ritmovima komponirala je jedna od najvećih indijskih pop-zvijezda. Ostale pjesme u filmu kompilacija su pjesama koje volim, pri čemu mi je pomogao i suprug, koji je izabrao tri pjesme. Jedna od te tri je i pjesma koja je svirala kada smo se nas dvoje zbližili. Sve pjesme koje se čuju u obredu vjenčanja i svim ritualima koji prethode završnom činu tradicionalne su indijske pjesme što se slušaju na takvim proslavama i danas.

Slažete li se s mišljenjima da se u filmovima redateljica može osjetiti ženska ruka za kamerom? Koliko su vaši filmovi feministički?

— To je nešto što biste vi meni trebali reći. Ono što ja mogu reći za svoje filmove jest da su oni vrlo osobni, a to posebno vrijedi za Monsunsko vjenčanje. Ne samo da je to moje osobno viđenje današnje Indije, ne samo da je čitava moja obitelj u filmu, nego su i svi rekviziti i predmeti u filmu — odjeća, posuđe, nakit, pokućstvo, slike — doneseni iz moje kuće, kao i iz kuće moje braće i mojih roditelja, za potrebe snimanja filma. Iako priča filma nema veze s mojoj obitelji, neki članovi moje obitelji u filmu glume sebe. Na primjer moj mali nećak u filmu glumi samoga sebe jer je i on baš tako lijen i razmažen, po cijeli dan gleda televiziju, obožava kuhanje i zbilja je sjajan kuhar. Uvijek u svojim filmovima dajem sebe i sve što je moje i što osjećam.

Što vaša obitelj misli o filmu?

— Jako im se sviđa, a posebno uživaju ovdje sa mnom u Veneciji. Ljudi ih zaustavljaju na ulici jer ih prepoznaju iz filma i čestitaju im pa se sad svi osjećaju poput zvijezda (smijeh).

Nedavno ste završili i američki film koji ste snimili odmah nakon Monsunskog vječanja.

— Dva dana prije polaska za Veneciju završila sam film koji je naslovljen Hysterical Blindness s Umom Thurman, Juliette Lewis i Geneom Rowlands. Riječ je o originalnom scenariju čija je priča smještena u New Jersey 1987. i govori o dvije cyure — tumače ih Uma i Juliette — koje traže muškarce u noćnim barovima. Mislim da je film zgodna komedija u kojoj smo nastojali oživiti atmosferu osamdesetih. Čitava ekipa koja je radila Monsunsko vjenčanje bila je i na tom filmu. Još trebam dodati glazbu i montirati, a nakon toga uzet ću stanku da se dobro odmorim.

Kanite li i dalje raditi u Indiji ili ćete se okrenuti inozemnoj karijeri?

— Ići ću onamo kamo me srce nosi i gdje mi se nudi zanimljiv posao. Ja se osjećam kod kuće na mnogim mjestima u svijetu, iako Indija, dakako, zauzima posebno mjesto u mom životu. Mnogo je prekrasnih glumaca širom svijeta s kojima bi bilo divno raditi. Nedavno sam dobila ponudu da radim sa Susan Sarandon, koju smatram fantastičnom glumicom, i upravo razmišljam hoću li je prihvatiti.

Gdje uopće danas živite? Spomenuli ste kuću u Ugandi.

— Živim na tri lokacije: Manhattan, New Delhi i Uganda, odakle je moj suprug. Tamo imamo obiteljsku kuću i prekrasan vrt, i to nam je danas zapravo prvi dom. Danas je jako uobičajeno u Indiji da barem jedan član obitelji živi negdje u inozemstvu pa smo razbacani svagdje po svijetu. Upravo zato mladoženja u filmu dolazi iz Amerike, jedan od sinova iz Australije itd.

Razgovarao Stjepan Hundić