Ljubav je nešto drugo

Ljubav je nešto drugo

Znao je! Pisat će joj. Uzet će olovku i papir, sjesti pošteno jednu noć za stol i istresti iz sebe sve što se nakupilo. Svo to sivilo: i tugu i bol, i neizdrživu ljutnju (mržnju možda?), i glad... I dosadu, i jadnu političku situaciju; i — ljubav, i ratove i nezaposlenost... Eto. Sve, sve će on njoj reći i napokon osjetiti olakšanje. Tako će biti.

Hladan dan u prosincu. On sjedi u svojoj sobi, naslonio šape na prozor i zuri van... Nad bjelinom i beskrajem čudesnih pahuljica može se snatriti satima... To je bolje od buđenja kraj voljene žene! Od obilnog objeda! Od blagostanja. Bolje od vrtoglavog uspjeha u karijeri! Od svega je bolje sjesti na radijator i prepustiti se svemoćnoj Prirodi... Kad u prosincu pada snijeg.

Satima je, dakle, meditirao i shvatio jednu stvar: Život je — kratak.

Mora se uživati u njemu, on bezglavo juri kraj tebe i moraš biti u stvarima da bi dostigao njegov korak. Tako je! On će već danas sjesti i istresti na taj papir sve što ga muči, a odmah će potom uzeti knjigu u ruke (produhoviti se malo)!... Mogao bi sutra početi i spremati onaj ispit, a ne bi bilo loše ni zaposliti se na kratko — pa zaraditi kunicu, dvije...! Svašta bi se moglo. I putovati! Ah!... To će on sve sutra razmotriti. Danas je dan »za ništ«.

Netko kuca na vrata. »Da... ?« Ulazi crvenokosa djevojka (lepršava raspoloženja) i euforično mu saopćava za tulum navečer. Neki sjaj u očima dao bi naslutiti da bi voljela da se pojavi. Nešto mu je bilo sasvim neprihvatljivo to ponašanje jer prenut je iz tako važnih i tako dubokih misli, koje su upravo stale kod svjetske krize morala i humanosti... pa gdje je ta ljudskost nestala (a sve sa samim ljudima se družimo...)?

I sad — paf! — taj tulum. »Ovaj...«, pokušava se snaći, »gdje? aha... a kad? da, da... Mislim da ću doći.« Smogao je toliko pristojnosti. Studenti su danas pristojni. Napisat će on već to pismo. Danas ga ionako boli ruka. Ni sam ne zna zašto, ali danas mu se, istina, to pismo i ne piše — možda zbog tako uspavljujućeg vremena... Nadahnjujućeg vremena.

Mogao bi slušati muziku!... Ili posjetiti Marka? Ili cure u Sedmom paviljonu? Da malo protegne noge... Pa bi im mogao usput reći za tulum... I ako mala Asja dođe, moglo bi čak biti zgodno večeras...

Danas nije dan za velike korake. Za neke — male, možda...

Zadimljena soba, glasna muzika i komešanje šarolikog pučanstva studentskog doma čini se na prvi pogled »već viđena« situacija. Ali nije. Svaka, baš svaka je posebna. Te malene sobe odišu nečim osobitim. Kriju velike i male tajne i pečate mnogobrojne sudbine... I tko god boravio u jednoj od njih, makar samo u trajanju običnog tuluma, zauvijek ostavi svoj trag. Neizostavno.

Tim se mislima bavio kad je u jednoj fazi večernjeg druženja ponovno našao prostora i vremena svojoj unutrašnjoj kontemplaciji.

On vjeruje u Boga. Vjeruje. Zna da griješi, ali, bože moj, pa to je tako... Na zemlji smo! Barem se trudi. Za razliku od mnogih koji se ne trude. Pa se nikad i ne pokaju. Strašno!... To danas sve je nezamislivo. I sve te lijepe cure, tako su materijalne! Nikad se neće oženiti. ... Možda bi ipak mogao provesti vrijeme s nekom od uprizorenih; malo je frapirati s nekoliko pametnih (što ih je osmislio i produbio u ovih godinu i pol svog apsolventiranja...) pa će ispasti — načitan! Cure vole intelektualne razgovore! Promišljene večeri. Duhovite dečke.

Mogao bi. Čisto iz gušta. Onako, prijateljski. Bez ikakvih namjera... Da mu prođe vrijeme.

... Budi se u sobi 423. Mala Asja prigrlila ga je i spava kao top. Blijedo se sjeća kako ga je grdo pogledala ona crvenokosa koja ga je i pozvala. Uuu... opet smo nekoga povrijedili. Malo se ugrize za donju usnicu; (malo, ništa strašno.) A onda, osjeti negdje u dnu želuca kao da se nešto preokrenulo i utroba ga načas zaboli. Odluči da će se hitro obući i izaći iz ove sobe laži...

Crnka je strijeljajućim pogledom rasjekla napola njegov diplomatski pokušaj »neutraliziranja« sinoćnje nepodopštine.

Možemo slegnuti ramenima. Događa se.

Tjedan nakon navedenih događaja on još nije napisao pismo. Ni ono Barbari, ni upravitelju doma, ni direktoru Studentskog centra... Nikomu. Ali uspio je iz zajedničkog WC-a na prvom katu Sedmog paviljona izbaciti dvije šprice sakrivene iznad kotlića!.. Osobni doprinos. Pa kako? — rečeno mu je da su nedavne policijske racije bile naaročito usmjerene suzbijanju droge!... A ni portiri paviljona ne smiju više olako shvaćati svoj posao: svaku osobu koja, ovako, »djeluje starije«, moraju tražiti na uvid iksicu (studenti Zagreba mogu se njome svakako podičiti u svijetu! — šarenilom, ako ne drugo...), jer ako je ne zatraže, mogu dobiti otkaz! Pa otkud onda ipak šprice i drogeraši u domu, nije mu nikako bilo jasno...! — iako se pošteno trudio da — shvati.

Teško je danas shvatiti.

Nekoliko dana bavio se čitanjem, ali čim se lupio po praznom džepu kad ga je zgrabila glad, odložio je knjigu i.... — ma svega mu je bilo dosta! I snijega, i tuluma, i spremanja sobe i sličnog licemjerja, i lažnih oglasa... i cimera. Da, i cimera! Dugo si nije htio priznati, ali taj mu čovjek tako ide na živce, tako je odvratno dosadan i odbojan, i njegove su ideje posve neprihvatljive! Očajne! I zna on da ovaj misli da je njegov faks bolji od njegova! Zna on. Ne može se jedan takav stav sakriti! Da, da. Ne može on više s njim. To tako više ne ide.

Jeo je samo prilog u menzi. Fuj! Kakve muškarce stvaramo, ako ćemo ih ovako hraniti?

Crnka je pokušala stupiti u kontakt. (A sigurno! Što će on gubiti vrijeme kad tu nema ljubavi... ?)

U gradu je danas crveno. Nebo je blago i sunce je blagoslovilo smrznute duše, pa je smiraj dana nekako — obećavajući. Nadahnjujuće vrijeme. Diši...: ahhh... Kad bi je danas sreo, sve bi joj u lice rekao — sve, sve! Osjeća se jakim. Ona je uvijek bila slabija od njega, zna ona i sama, to je glavni uzrok svemu... A da joj to onda i prešuti? Čemu trljati joj u nos vlastiti nedostatak? To je okrutno!... Ma nema smisla. Neće on kvariti sebe. Treba zadržati dostojanstvo.

Ići će sutra na misu.... Tamo će sresti desetke baba što bezumno drže one krunice u svojim rukama i misle — što ih čvršće drže, to je čvršća njihova vjera, uhhh, što ih ne voli... I mnogo tobožnjih preobraćenika, onih što također misle da je njihova vjera jača od njegove — katolika po tradiciji... Frustriraju ga.

Neće otići na misu.

Opet je počela kiša! Ma još i to! Ovaj se petak polako pretvara u jedan od onih izgubljenih dana. Opet mu je hladno. Grijanje su sad počeli isključivati oko 22.

Odlučio je da joj neće napisati pismo. (A u njega bi stavio svašta: i da joj oprašta, i da mu je sada sve jasno, i da je Ljubav nešto posve drugo od toga da ti netko iz temelja pomete sliku o tebi i rasprši je na tisuće nikad više spojivih komadića... Ljubav bi bila nešto drugo.) Sad je siguran! To bi joj rekao. Htjela ga je ubiti, a on je — što je najgore — tada i mislio da je u Ljubavi potrebna doza ubijanja sebe.

Sad je napustio to mišljenje. Shvatio je da je Ljubav — sloboda. I da je njezina snaga upravo u tome da se dalje može sam. Bez tog umijeća sve drugo zadobiva značenje puke posesivnosti. Opsjene. Tjelesno zadovoljstvo. I još svašta. Riječi su vrvjele, mutilo se pred očima od svega što bi joj on izrekao..., ma tko mu je samo posla, tu Barbaru!

Rekla mu je da ne može pojmiti kakav je to križ biti dijete miješanoga braka, kako je teško odlučiti se sam tražiti svoju vjeru... A njega to nije briga, jer htjela je ona da se on odrekne svojih stajališta, svojeg pravca... To nije smjela od njega tražiti!... Taj istočnjački štih... ne... Nije on to mogao. I ljubomornim ga je činila! Sigurno ga je i prevarila, sad kad gleda na to.

Naučio je on svoju lekciju (nada se da je i ona svoju).

.... Mrzi računala! Opet taj miš! A kamo je nestao cijeli pojas prozorčića? Pa poludjet će!

... Taj sukob kultura..... nije on to mogao... Uostalom, zašto bi on dublje upoznavao ono što je toliko različito i strano, toliko... drugačije? Htjela ga je potkopati, htjela ga je ubiti... — podvojiti i njega! Loša i uzaludna strategija — (Na vrijeme je umakao...)

Ali poludjet će od ovog miša... I iščezlih prozorčića! — Mrzi tehnologiju. Mrzi.

... Utorak je poslijepodne. Divno je vrijeme. Kako su lijepe sniježne vrbe! Masa se podjetinjelih studenata gruda baš ispod njegova prozora.

Misli da neće izaći na izbore. (A oduvijek je mrzio ljude koji su tako mislili.) Budućnost ionako ima svoj pravac koji joj je Bog odredio — što mi tu ljudi možemo?! Oduvijek smo živjeli u zabludi da možemo nešto promijeniti (jer opet je gladan i opet mu je svega dosta).

Da jedna posve obična žena (k tomu još ni po čemu onakva s kakvom se on zamišljao) može jednom svojom riječju obojiti mu dan; jednim svojim pogledom, jednim osmijehom dati nov smisao njegovu Sutra ili smrviti u prah sve što je bilo Jučer?... Pa to je... — čisto nasilje! Neprihvatljivo, posve.

I nije to ljubav. Ne. To je opsesija! Ljubav je Slobodan Duh. Kreativnost. I nadahnuće.

Ona je gazila njegovo bilo, utukla sav smisao njegovih uvjerenja, njegova »postojanja«... Da je to bila Ljubav, on je sigurno ne bi tako brzopleto odbacio i panično od nje pobjegao. .. Snijeg je ponovno počeo padati. I on je sišao među razigranu rulju. ... Uništila je njegov primarni poriv.

Napravljen je vanzemaljac od svježeg snijega. Uši mu nekako čudnovato strše. Oni su sigurno nadišli tehnologiju kompjutora...

Nad snijegom ne da se može samo promišljati, od snijega se dadu napraviti i vrlo konkretne stvari!

Možda će ipak glasovati.

Policija je jučer opet bila u domu jer si je neki stanar raznio mozak prevelikom dozom. ... Mogao bi ipak napisati neka pisma...

Nije ona bila žena za njega. Nije, ne.

I Asja je odmah paranoično izjavila kako od iduće godine više neće stanovati u domu.

... Da nije odstupio, povrijedio bi je još više.

I zato možda bolje... preko pisma.

Da bi joj rekao, otvoreno i glasno, sve što mu leži na duši...

Da je siguran (i da bude jasno) — da je ne voli. Da je punim bićem svjestan —

I da se ne osjeća Krivim..., krivim za bilo što.

Sanja Ždralović