Ljetos u Gradu

Redatelji danas traže otvorene prostore za svoje predstave što dalje od ugostiteljskih ombrela i ombrelina, tavola i tavolina, što dalje od kafić-grada i njegovih tehno-decibelnih akustičnih zaušnica

Evo me ljetos, 2001, opet u Dubovniku. Na Ljetnim igrama, umnožen sa svojim likovima: Moliereovim Nemoćnikom u pameti, Vojnovićevim Šiškom, Nikom i Sabom, Držićevim Negromantom i Ghelderodeovim Kraljem, u dobrom i šarolikom društvu od Nemoćnika do Kralja. Čujem da je ovdje u kratkom inkognito boravku bio i belgijski kralj Albert II, optužen da štiti pedofile u svojoj zemlji. Nažalost nismo se susreli i razmijenili svoja kraljevska iskustva. Volim biti ljeti u Dubrovniku, gradu koji već pola stoljeća Ljeto pretvara pretenciozno u igru, pri tome u umjetničku igru, te sudjelujući i sam u njegovoj igri nisam prisiljen na prisilni odmor. Pokušavam i svoju nesanicu pretvoriti u igru, promatrajući s prozora Malog Imperijala zoru kako se budi i rudi, kako se rađa. »Nebo prelazi iz crnog u crveno, slično jastogu koji se kuha«, kako bi rekao duhoviti autor čije sam ime zaboravio. Volim promatrati prolaznike na Stradunu, čija se lica crvene poput kuhanih jastoga, da posudim nebesko-kulinarsku usporedbu zaboravljena autora.

Ljeti u Dubrovniku i ljudska lica igraju svoju igru, mijenjaju boju, preobražavaju se kao i glumci, da ih gledamo, da im se divimo, kao Andrić koji se, u svojoj knjizi Lica ljudskih lica kao i zvijezda na nebu nije mogao nagledati i nadiviti im se. »Lice je cvijet na biljci koja se zove čovjek«, kaže Andrić. Sjećam se na nekoj dubrovačkoj terasi mladog konobara koji je zajedno s mladom konobaricom posluživao goste, samodopadno i virtuozno kao samouki konobarski Arlechino vitlao tanjurima punim raznih jela i zaljubljeno okretao svoj cvijet od lica prema konobarici Mariji i na sav glas, da svi gosti čuju, govorio biglišući: »...Marija, gledaj me! Nagledaj me se Marija... Divi mi se Marija...!« Ljeto je kao stvoreno za glumu, za samopokazivanje, za razgolićavanje, kao što se i glumci vole emocionalno razgolititi, za dopadanje i samodopadanje. Ljetna svetkovina užitka, kao što se i glumci žele predati užitku igre.

Pred vratima...

I sam se umnožen likovima predajem užitku igre, lunjam Gradom od »kamena i snova«, promatram ljude, ne znajući gledam li to ja ili Negromant u meni, ili Nemoćnik u pameti, ili netko treći, sluša li stari prdonja Sabo ili Kralj ili ja staru gospođu koja mi govori:

»E, moj dobri gosparu Pero, drago mi je vidjet vas u našemu gradu, ma znate što ću vam rijet... Nijesu ove igre što su nekada bile. Predstave i oni glumci, svaka čast vama, ma ono su bile manjifike predstave, a ne ovo danas, ja danas i ne gledam... slabo vidim i ne čujem baš najbolje, zato i ne gledam, a i godine su tu, ali rijet ću vam, ono je bilo zlatno vrijeme od Igara... Spominjem se svečanog otvaranja Igara, a što je ovo danas... neka škrinja... ma nemojte mi ništa rijet... budimo pametni... pa onda one generalne prôve, spominjete se kada je oni naš oriđino... oni... zaboravila sam mu ime... oni što se penjo na našega Orlanda... Ivo Labaš, e, Ivo vrag pokojni, bog mu dao duši lako... kada je oni glumac javio Knezu gori na taraci od Sponze, a Knez je bio oni... oni gospar Mato Gršković... e nije, nego Grković... kada je gosparu Matu javio: »Glumci su prid vratima od Grada«, a gospar Mato Knez samo što nije dô odobrenje da glumci uđu u Grad i samo što je zinuo, kad li ga naš Ivo, oriđino pokojni, preteko i viknuo sa tribina: Neka uđu, prije nego li je gospar Mato Knez viknuo: »Neka uđu«. Tribina puna kako šipak koščica tresla se od smijeha. Oni drugi naš Mato Dubrovčanin, Baković — eno ga još je živ, jedva hoda, slab je na noge, siromah. On je režisiro generalnu provu za sutrašnju generalnu predstavu Otvaranja, on je finalmente načisto popizdio... priprijetio ludom pokojnom Labašu i njegovoj družini da će pozvati plavce... Miliciju ako se ponovi... I tako se to repetiralo dva-tri puta i svaki put gospar Knez Mato... i on je pokojni, bog mu duši do lako. Zinuo da će rijet: »Neka uđu«, a naš vam pokojni Ivo oriđino drekne: »Neka uđu«. Bogami došli i Plavci... naša Narodna milicija našega Iva i družinu mu hoće hapsit, a pokojni mahniti Ivo Labaš i družina mu ustali na noge i zapjevali da se sve ori: Druže Tito ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela... I boga mi, plavci se ukočili pred Titinom pjesmom. Ne znaju što bi. Nezgodno je, i finalmente se povukli. I sada mi dohodi smijeh kada se toga spomenem, moj gosparu. E, ono je bila festa od smijeha, a ne ovo danas. Ako ne vjerujete, pitajte koga hoćete, svi će vam isto pripovjedit. Ovo je mali Grad, svak svakoga zna: ako prneš na Pilama — na Pločama smrdi, moj dobri gosparu...«

Tempora mutan — tur

Unatoč tome što su Knez, a nekada i luda od grada, oriđino Labaš, dopustili glumcima da uđu u Grad, a Knez im je dô i simbolični ključ od gradskih vrata da mogu slobodno recitat na pjacama, pjacetama, trgovima, poljanama i parkovima po slobodnoj volji, jer u ovome je gradu »svaka libertad«, vrijeme se promijenilo, Pomet bi rekao u interpretaciji Predraga Vušovića »Tempora mutantur«, što će reći u Pometovoj primisli, a i narodnoj poslovici — da para dupe vrti — ugostiteljski profit prostro je brojne stolove na nekadašnjim otvorneim pozornicama, ugostio svoje konzumente, u neku ruku uzurpirao bivši kazališni prostor na otvorenom, i hoćeš-nećeš, izagnao glumce iz grada, što je urodilo izrekom: »Dubrovnik, grad kazalište pretvorio se u kafić-grad«.

Nezamislivo je da bi se danas mogle igrati predstave na Gundulićevoj ili Bunićevoj poljani zbog legalne ugostiteljske — konzumenske kafić-okupacije. Posljednji mohikanski kazališni prostor u jezgri grada, gdje se još igra poneka predstava, Držićeva je poljana, ali i tu se već, zasada diskretno, smjestio kafić, a kada se igra i poneka predstava, primjerice Nemoćnik u pameti, biva, evo, već treću sezonu kamenovana jajima, što je urodilo glumačkim zezantskim reklamskim sloganom: »Svake sezone jedno jaje Nemoćniku snagu daje.« Lanjskog ljeta na grčkom Kralju Edipu i gradonačelnik Vido Bogdanović kamenovan je jajem. Držić, čini se, privlači same nesreće, svojevremeno je za vrijeme noćne šetnje udaren motkom po glavi, a sada nakon pet stoljeća njegovu poljanu udaraju jajima. Budućnost je u jajima, glasi jedna Ionescova farsa.

Redatelji danas traže otvorene prostore za svoje predstave što dalje od ugostiteljskih ombrela i ombrelina, tavola i tavolina, što dalje od kafić-grada i njegovih tehno-decibelnih akustičnih zaušnica. Kao da im je kafić-stampedo dobro došao u traženju adekvatnih prostora i prostornih metafora za svoje predstave, te ih nalaze izvan gradskih zidina, na rubovima grada: gostujuća splitska predstava, Šovagovićeve i Magellijeve Ptičice, dolepršale u Dubrovnik, ugnijezdile su se daleko od grada u skladište u blizini bivše željezničke postaje, Dundo Marije na Peskariji sakrio se iza leđa bivšeg Kneževa dvora, današnje Vijećnice, Ivica Boban smjestila je Četvrtu sestru u devastirani hotel Belvedere, daleko izvan grada, Žorž Paro Ghelderodeova Kolumba na Porporelu, blizu Crvenog ferala, ali i tu ih čeka ugostiteljska dobrodošlica. Vlasnik ugostiteljskog objekta na Porporeli sklopio s Gradom ugovor i sad mu je Kolumbo upao u biznis. Devastirani hotel Belvedere kupuje neki tajkun i Četvrta sestra mora dogodine seliti. Držićeva Dunda na Peskariji iz obližnje gradske kavane ponekad preplavljuje vesela dernjava sa svadbenog derneka... »Smiljaniću, Smiljaniću po-po pokislo ti perje...«, uz gromoglasan pljesak.

Ljetos je i Smrt pohodila Ljetne igre. Najprije se sastala sa Fani Muhoberac, najboljom upraviteljicom, iz zlatnog doba Igara, i pozvala nas na njezinu komemoraciju. Zatim je otišla na sastanak u Pariz s Tomom Durbešićem, a podsjetila nas je i na prvu obljetnicu smrti Ene Begović, te je Kolumbo, Sreten Mokrović, nakon ponoćne predstave u zoru Velike Gospe poslije aplauza Kolumbu zamolio publiku i glumce da aplauzom Eni i Tomu odamo počast. Aplauz je trajao i trajao, kao da je svojom beskrajnom, neuobičajenom duljinom poništavao konvenciju uobičajenog aplauza nakon predstave. Bizarni aplauz u povodu smrti za Enin i Tomov život posvećen kazališnoj umjetnosti na kraju njihove predstave života...

La comedia e finita.