Krleža u Moskvu – Lenin u kič

Krleža u Moskvu – Lenin u kič

U Rusiju su putovali mnogi ugledni europski književnici: bio je tamo H. G. Wells, sinkrono je s Krležom posjetio Moskvu poznati reporter Egon Erwin Kisch, Walter je Benjamin bio obuzet svojom ljubavlju, posebna je čast ukazivana Tolleru, a svoje je pro et contra već spomenuti Antoni Sl/onimski završavao susretom s nosačem varšavskog kolodvora s kojim nije mogao podijeliti svoje kritičke primjedbe

O Krležinu manifestu

Hrvatska književna laž zapravo je jedini hrvatski avangardni književni manifest, pa tako pripada umjetničkim tekstovima koje bi tako, kao pjesničke izričaje, valjalo tretirati. Kao što ne vjerujemo Marinettiju da će »ubiti mjesec« niti je on mogao ozbiljno misliti da je »guerra la sola igiene del mondo«, tako ne možemo povjerovati ni Krležinim ekspresionističkim ekstazama. Majakovskij je najprije pokušao »zbaciti Puškina... s parobroda suvremenosti« da bi poslije očitovao svoju »ljubav« prema pjesniku uz jedini uvjet da ne postane »mumijom«, pa se tako desilo i Krleži koji je, pišući i redigirajući članke za Jugoenciklopediju morao, dakako, priznati povijesnu vrijednost i zasluge hrvatskim piscima bez kojih ni njega ne bi bilo, a da o »besnim gestovima Srđe Zlopogleđe, Marka i Miloša« i Meštrovićevu Vidovdanskom hramu ni ne govorimo. Dakako, Krležino stavljanje »pod tepih« vlastitog manifesta imalo je duboke razloge. Poljski je pjesnik Antoni Slonimski u jednako vrijeme provokativno, u ime Herostrata, odbijao da »piše poljski«, a da nitko tom izazovu, dakako, nije vjerovao, a bio je to isti pjesnik koji je, u drugim uvjetima, u pjesnički tekst pretvarao apele varšavskog gradonačelnika 1939. (»oglaszam alarm dla miasta Warszawy«). Dakako, Slonimski je mogao provocirati u uvjetima kada je Poljska stekla nezavisnost, Krleža se pak morao odricati »herostratizma« u uvjetima kada se pokazalo da Hrvatska ne samo da ne postaje slobodnom, nego se njezino ime brisalo sa zemljovida, pretvarajući njezino povijesno tlo u dvije banovine s Dubrovnikom koji je pripao banovini »Zetskoj«! Dakako, Krleža u svom manifestu »nije zagovarao ekspresionističku ili kakvu drugu avangardističku poetiku« (Visković), kao što A. B. Šimić, pjesnik ekspresionističkog lakonizma, nije ozbiljno zagovarao poetsku »anarhiju«, ali zar osporavanje kako preporodne slavenske idile tako i secesionističkog dekora i mirotvorstva (Nazor!) i projekt revalorizacije povijesti na liniji bogumili-Križanić-Kranjčević što ga je iščitao Visković ne sadrži naznake tradicije koju antinormativni od početka do kraja Krleža, dakako, nije propisivao?

Od Kremlja oproštaj

U vrijeme »Plamena« Krležin je pogled bio usmjeren prema Kremlju s kojega su odašiljani Morseovi znakovi nade u ratu potrošenoj Europi. Wilsoov je projekt već u Versaillesu bio iznevjeren, Leninovo »samoodređenje do odcjepljenja« imalo je još privlačnu snagu: i Radić će toj paroli jamačno vjerovati u isto vrijeme kad i Krleža u Moskvu putujući. Od ruskog se imperija odcijepio cijeli Baltikum, Gruzija je još bila socijaldemokratska, Babel još nije s Budennym projahao cestom »od Bresta do Varšave«, pa su se prijetnje crvenog terora činile manjina u poredbi s bijelim koji se nadvio nad Münchenom i Peštom. Kada je 1925. Krleža napokon stigao u Moskvu, Lenin je već bio pretvoren u potrošni kič, Moskva, zahvaljujući privatnicima NEP-a, nije više gladovala, ali je tajna policija (GPU) bila naglašeno nazočna i u agentima-provokatorima koje je Krleža imao prilike upoznati, a nazirao se već i sovjetski »termidor«, premda je prividno još vladao »triumvirat (Bronštajn, Džugašvili, Džeržinski)«. Znamo: Krleža je odgovorio »buržoaskom« tisku flamanskim slikama jestvina, naglašavao je dosljedno provedeno deklasiranje posjećujući svrgnute ostatke ancien régimea, odavao je priznanje ruskim prevratnicima i podvlačio novu poslovnost. Ustrajao je na zadatku propagandista. Ali je moskovski dio Izleta u Rusiju počinjao neugodnim mirisima i završavao kreštanjem jastrebova »sa Kavkaza« koji kljuju »večnost prometejsku«. Refleksije su pak pred Kemijskim institutom očigledno zamjatinske: budućnost »kozmopolisa« viđena iz Moskve turobna je: znači nivelizaciju u kojoj će pjesnici postati »izmetom i ruglom Hemijskih instituta«. U Rusiju su putovali mnogi ugledni europski književnici: bio je tamo H. G. Wells, sinkrono je s Krležom posjetio Moskvu poznati reporter Egon Erwin Kisch, Walter je Benjamin bio obuzet svojom ljubavlju, posebna je čast ukazivana Tolleru, a svoje je pro et contra već spomenuti Antoni Slonimski završavao susretom s nosačem varšavskog kolodvora s kojim nije mogao podijeliti svoje kritičke primjedbe. Posebno mjesto u tom nizu zauzima O'Flaherty, koji je u Moskvu stigao po honorar koji mu je pripadao kao irskom piscu, kritičnom, dakako spram britanskog imperijalizma, ali suočenom u Rusiji ne samo sa sovjetskom birokracijom nego i s »crvenim« imperijalizmom. O' Flahertyjev putopis, dakako, nije na ruski preveden — kao ni Krležin. Ono što razlikuje Krležu od legije europskih putopisaca nije samo to što nije pisao o dječjim vrtićima, radničkim klubovima i posjetima stranačkim kulturtregerima. Sve je njih nadmašio zahvaljujući temeljnoj orijentaciji — na »boje, zvukove i mirise« kao estetske vrijednosti. Umjetnik je i tu nadjačao propagandista! S Kremljem se pak zauvijek oprostio.

Otpor normativizmu

Zapravo se Krleža s estetskim zasadama koje je proklamirala, mijenjajući ih pragmatično prema prilikama, književna ekspozitura Kominterne ili pak CKSKP(b)-a, od Radeka do Buharina ili pak, nakon što su strijeljani, do Ždanova, ali i Lukacsa ili Todora Pavlova, sukobio već u Moskvi: iz Moskve nije donio gotovo nikakvu književnu prtljagu: Libedinskij i Voronskij nisu ni u Rusiji značili mnogo, a Voronskoga će Rusi uskoro otpisati. S tog je »izleta« donio Bruegela iz Beča, Georgesa Grosza iz Berlina, i odatle je, s uporištem u Louvreu krenuo u obranu umjetničke autonomije pred »harkovskim« — »proleterskim«, ili kasnije moskovskim »socijalističko realističkim«, naputcima koje su u nas provodili stranački prislušnici kojih imena već prekriva zaborav. Bila je to, od Podravskih motiva do Antibarbarusa, ogorčena borba, u biti defenzivna, s ubojitim uvodima polemičara koji je pokušao govoriti staloženo u prilog održivosti specifično hrvatskog »socijalnog« slikarstva, ali je, suočen s niskim udarcima i sam, vještinom predana mačevaoca, takvim udarcima uzvraćao. U vrijeme »Pečata« za tu je borbu bila potrebna snaga uvjerenja i nadmoći nad protivnicima. O ravnopravnom »sukobu« tu nije moglo biti riječi u vrijeme kada su nacistički tenkovi već stajali u pripravnosti na Ljubelju, a sovjetska policija uredovala u Lavovu, nagovješćujući etničko čišćenje. Prijetnje izricane s najvišeg stranačkog mjesta nisu bile bezazlene: Trockij je još bio aktivan, znao je angažirati Meksikanca Diega Riveru, a znamo za okrutni Stalinov obračun s dalekim i zapravo nemoćnim protivnikom. Zlu je kob nagovještavao i europski nadrealizam: već se 1936. ustrijelio usred »mirotvoračkog« kongresa René Crevel, samoubojstvo je počinio i Attila József; Aragon se predao, napustivši Bretona, Nezval je pokleknuo, pa je u Češkoj samo Karel Teige bio 1938. branio, otvoreno kritizirajući sovjetsku estetiku, Surrealismus proti proudu. Pod nejasnim okolnostima poginuo je prilikom ulaska sovjetskih trupa 1939. i antitotalitarni poljski avangardist Witkiewicz. Savez Krležin s nadrealistima u Beogradu samo je činio uvjerljivijim optužbe za »trockizam«, ali je valjalo maknuti najutjecajnijeg. Bilo je to, ipak, najteže: Krleža nije više bio zanemariva veličina — ni Josipu Brozu, a zatim ni Mili Budaku! Njega su štitile njegove knjige. Uostalom, njima je, osobito romanom Na rubu pameti, zadao totalitarizmu Kominterne teži udarac: umjetnik je i tu bio jači od publicista. Narugati se u »Pečatu« Meštrovićevoj tek sagrađenoj torti na trgu »N« koji je svoje ime, zahvaljujući zagrebačkom antimonarhičnom žargonu, održao usprkos tome što je »torta« bila namijenjena »Kralju Petru I. Osloboditelju«, i to s Mandrakeom iz popularnoga stripa u ruci, mogao je samo Krleža.

Dok Antibarbarus čitaju samo Lasić i Visković, taj je roman prodro i u svijet, a mi ponavljamo, s novim »kemijskim institutima« suočeni kako i »mjesečina može biti pogled na svijet«.

Aleksandar Flaker