Jezikoslovac u javnom životu

Josip Pavičić, Ispod jezika, komentari o jeziku i Hrvatima, Naklada P. I. P., Zagreb, 2001.

Predstavljati Josipa Pavičića jednoznačnim nomine agentis bilo bi koliko nemoguće toliko i nepotrebno. Nemoguće zato, jer je taj marljivi djelatnik, izvorno novinar, istodobno i vrsni književnik diskurzivnog sloga, nekoć sveučilišni lektor, nakladnik, i što sve ne. Nepotrebno pak zato, jer se tijekom više desetljeća zauzeto trsio oko sređena poliloškog javnog komuniciranja, oko promicanja javnih kulturnih dobara, oko razumna komentiranja jezične prakse iz svih, ili gotovo svih, motrišta glede živog jezika. Njegova je knjiga Novogovor, ta na izraznoj razini a na Orwellovu tragu pogodno skovana novotvorenica, do dana današnjega u hrvatskoj leksikologiji važna knjiga, koju je jednostavno nepristojno ne poznavati. A sve se odvijalo u doista turbulentnim društvenim odnošajima tijekom zadnjih desetljeća hrvatske povijesti.

Nastali izvorno u novinama, u Vjesniku, tim rijetkim hrvatskim ozbiljnim novinama bez obzira na »društveni trenutak«, zapisci Josipa Pavičića bili su među rijetkima koji su o uzburkanim vremenima govorili tematizirajući njihovu najduhovniju i najdragocjeniju metonimiju: jezik, hrvatski jezik. Nije bio jedini, ali je, recimo, uz pokojnog Franju Tanockog ili uz Vijenčeve kolumniste Dalibora Brozovića i Nives Opačić, bio ponajustrajniji i ponajozbiljniji.

Jezik kao nadgradnja

Najnovija Pavičićeva knjiga, Ispod jezika, pisana je kao i sve slične: zbirka je kolumnističkih komentara, preslik nekadašnje stalne »rubrike«. (Eto nekoć svemoćne žurnalističke riječi koju je u današnjim uvjetima — zanavijek? — »zameo vjetar«!) Pisana je u vrijeme raspada jugokomunizma i nastajanja kroatodemokracije, dakle krajem osamdesetih i ranih devedesetih. U to su doba mnogi novinari — suočeni sa Sabolovom vremenskom označnicom »u ovom strašnom času«, kojom smo, usput rečeno, Sanader i ja pogodno, nomen est omen, krstili istodobno hrvatsko pjesništvo — postali književnici, jer su zbiljski život znali izraziti književnim slogom. I obratno: mnogi su književnici, suočeni s dokumentarno provjerljivim svojim temama, a valjda i s osobno iskušanim grozotama i kontroverzama javnog života, posegli za publicističkim stilom; »pisali su u novine«. Za razliku od jednih i drugih, glede tema, a valjda i zato jer, rijedak paradigmatični slučaj u nas, pripada i jednom i drugom intelektualnom »poolu«, Josip Pavičić za svoju je temu odabirao jezik. Jezik dakle kao najduhovniji izraz zbilje, jezik kao nadgradnju, da se izrazim mladomarksistički. Jezik kao semiotički sustav najsloženijih unutrašnjih odnosa i najrazvedenijih labirinata odnosa semantičkih i pragmatičkih.

Pavičić dakle u simbiotičkom spoju »riječi« i »stvari« svoj duhovni dalekozor usmjeruje na prvi »entitet«, onaj duhovni. Ne pomišljajući nikada na razvrgnuće spoja, što će, zakonito, učiniti strukovni jezikoslovac odnosno strukovni znanstvenik, pa i sociolog, naš se pisac zapravo kreće translacijskim poljem od oblika izraza prema obliku sadržaja, da bi taj sadržaj dalje analizirao u »supstanciji sadržaja«, u svekolikoj življenoj zbilji. Nije na djelu dakle specijalističko analiziranje unutarjezičnih parametara, isto tako ne dokraja pabirčenje pa tašto arbitriranje po zbiljskom životu (»ovo valja zvati i govoriti ovako, a ono onako«), nego očitavanje uočena karakteristična jezičnog podatka, te njegovo izvanjezično kontekstuiranje. A ono je mnogoslojno koliko je mnogoslojna fizička i metafizička, posebice pak društvena i psihička zbilja. Zato će Pavičić u svom predgovoru točno, znanstveno točno, čitatelja i uputiti na jezikoslovne poddiscipline: sociolingvistiku i psiholingvistiku.

Knjiga se sastoji od sedamdeset poglavlja jedinstvenog »rasutog tereta«, plus »šarmantan« predgovor. Pavičić nije pisac široko razvedena teorijskog znanja, niti mu je to ambicija, ali se ispravno, a vjerno, drži temeljnih zasada ranog strukturalizma, onoga De Saussurea uostalom, čiji su temeljni zakoni nerazrušivi i nerazrušeni do dana današnjega. Tu je ponajvažnija zasada o strukturi jezika kao ukupnosti paradigmatičkih i sintagmatičkih odnosa, u kojoj (ukupnosti) svaki pomak znači djelomičnu promjenu sustava.

Mali i veliki koraci

Pa, uočujući »male korake« u jeziku tijekom naznačena razdoblja, nekako upućuje i na »velike korake« u funkcioniranju jezika u javnom životu. Mali pomaci u jezičnoj porabi signali su velikih pomaka u društvenoj (političkoj) zbiljnosti. To bi bila temeljna Pavičićeva teorijska zasada, na kojoj on gradi zaključke glede niza pojedinosti što ih uočava kao »jezične podatke«, da bi ih proveo kroz sveobuhvatno područje funkcioniranja javnog života u (sada već državi) Hrvatskoj. Pavičić je »strukturalistički fenomenolog«, kako je rečeno za jednog velikana jezikoslovne i književne znanosti. Nego, Josip Pavičić nikada ne nastupa kao mrki »normativac«. On nerijetko s blagom ironijom, nipošto bez cilja, upućuje svoje oštre ali nipošto ubojite strjelice prema neznalicama, politikantima i — bedacima. Svima njima on preporučuje, da, kane li govoriti o jeziku, posegnu za znanošću o njemu, a zakoni te znanosti, upravo »zakoni o njezinu radu«, pa i njezin »kazneni zakon«, leže u hrvatskim rječnicima, gramatikama, stilistikama i pravopisima. Time Josip Pavičićneizravno »ozakonjuje« lingvistiku, a javnom životu poručuje, da se živi problemi postavljaju i, možda, razrješuju na mjestima njihova nastanka: u samoj zbilji. Jezični su podaci samo krhki, ali dragocjeni znakovi. Pohranjeni su u nekima od nas.