Jesen jednog kralja

Jesen jednog kralja

Luko Paljetak, Háblame de Augusta (Govori mi o Augusti), Ediciones de El Croata Errante, Buenos Aires, 2001.

Luku Paljetku i knjige se međusobno rimuju. Još se nije osušila tiskarska boja na svesku njegovih sabranih radio-dramskih tekstova Kazalište u zraku, a već nam iz Argentine stiže ukoričeni prijevod njegova ishodišnog dramskog teksta Govori mi o Augusti. Naravno, petnaestak vrsnih i raznovrsnih radiodrama proteže značenjem nad objavljivanjem već poznatoga, pionirskog Paljetkova kazališnog rada, ali inojezičnost, čak interkontinentalnost izdanja daje poseban dignitet knjizi Háblame de Augusta, pa njezinu pojavu treba i kod nas zabilježiti.

Izdanje se pojavilo u planiranoj biblioteci suvremenoga hrvatskog teatra, kao prvi, uvodni i ogledni egzemplar. Izdavač se naziva El Croata Errante (Lutajući Hrvat) i inače se bavi našom dijasporom. Djelo je preveo glumac i pisac Ivo Kravić iz Buenos Airesa, dakako, čovjek našeg podrijetla, po ocu Dubrovčanin a po majci Splićanin. Želio se odužiti zavičajnoj književnosti i na savjet Davora Mojaša posegnuo je za Paljetkovim scenskim ostvarenjima. Djelo Govori mi o Augusti privuklo ga je kao kazališnog praktičara svojim mnogostrukim izvedbenim mogućnostima, pravom polikromijom glumačkih gledišta i improvizatorskih pobuda — kako se sam izrazio u kratkom predgovoru.

Rafinirana obrada sirove situacije

Preseljenje ove jednočinke, farse u južnoamerički kontekst čini mi se prikladnim i izazovnim. Komad s izrazitom melankolijom i humornošću, s jakom ironijom u odnosu na vlast i na revolucije, na patrijarhe i dvorjane, na ulizice i na krvnike, može dobro odjekivati u sredinama koje poznaju senilne diktature i marionetske vladare, makar i ne bila riječ o banana državama. Argentina Borgesa i Perona ima i književne i društvene premise da s razumijevanjem primi rafiniranu obradu jedne sirove i krvave tragikomične situacije.

Prijevod Ive Kravića, međutim, nije težio lokalizaciji već afirmaciji ionako dominantnih univerzalnih svojstava. U vjernosti prema obliku izvornika, rimama je i odgovarajućim metričkim konstrukcijama nastojao prenijeti i pjesmice, songove, pučke popijevke kojima je tekst obilato prošaran. Čini se da je posao učinjen vješto, a oni koji su se zatekli na prezentaciji knjige u Buenos Airesu mogli su već provjeriti tečnost (ako ne uvijek i točnost) prepjeva. S obzirom da prevoditelj zahvaljuje Maji Lukač i Jasni Bulat na razjašnjenjima nekih dijalektalnih osobitosti, evidentno je s koliko je skrupula pristupio transpoziciji. Po svemu sudeći uskoro će doći i do scenske realizacije istog teksta, koji, eto, nakon operne verzije Zorana Juranića širi svoju fortunu i na daleke prostore. Kao kuriozitet možemo navesti da je u španjolskom prijevodu Kravić zadržao nekoliko hrvatskih riječi, pretežno uzvika (Hajde!, Živjeli!, Živio! i Molim), najvjerojatnije kao hommage jeziku predaka i također kao element očuđenja, egzotičnosti i nekog neutralnog situiranja naznačenoga zbivanja.

Prototip Paljetkova teatra

Koliko god da je riječ o ranom radu, nipošto nije slučaj prvih mačića, te jednočinku Govori mi o Augusti možemo čak shvatiti kao prototip paljetkovskoga teatra i kao model poetske scenske bajke. Uspjela kombinacija najrazličitijih sastojaka daje neosporan rezultat koji je već izdržao kušnju stanovite vremenske i prostorne distance. Naime, u ovoj se farsi miješaju šaljive i dramatične scene, kolokvijalni govor i istančani stihovi, dijaloško nadmudrivanje i grubost masovki, metaforična stilizacija i birokratska formulacija, a sve skupa nudi zreli plod vješto usklađenih registara. Pada nam na pamet atribut: šekspirijanski. Doista, po mnogo čemu, Govori mi o Augusti kao da je zametak — dva desetljeća kasnije nastale Paljetkove uzvišeno-komične dramska konstrukcije — Poslije Hamleta, koja je mnogo više od parafraze, persiflaže ili travestije Shakespeareova notornog, dapače inflatornog modela.

Najprije, slične su dvorske prilike i neizvjesnost kraljeva položaja; zatim se tekstovi dodiruju u ludičkoj dimenziji, u potrebi da se usred scenske igre javlja i doslovna igra prerušavanja, zamjena funkcija. Konačno i najvažnije, u oba slučaja imamo posla s okrutnošću i smrću iza finoga premaza lirike i gruboga vela lakrdije. Naravno, svaka dramske zgoda ima specifične oblike stvaranja napetosti i još specifičnije predznake i tonove izvođenja.

Nema dvojbe da u Govori mi o Augusti prevladava sjeta i tugaljivost tedium vitae — (kako se izrazio prevoditelj). Pridodamo li dosadu i jesensku mrzovoljnost protagonista shvatit ćemo kako je teško očekivati poetski uzgon. Pa ipak, čudo se događa, svijet pozornice se ubrzo transformira u pravi vatromet dosjetki i ideja, verbalne prskalice rasvjetljuju mutnu i turobnu zbilju, kombinatorika prizora kompenzira monotoniju kiše i vjetra. Pjesnik Paljetak artikulira govorenje likova između šapta i krikova, između moljakanja i osluškivanja, između pobune i zafrkavanja, između slutnje i pretvaranja, između izricanja i izmicanja...

Intimistička digresija

Gradacija radnje vješto je naznačena sugestijom starenja (rođendanski motivi vrtoglavo se intenziviraju), zatim rastom nestrpljenja i netrpeljivosti pučana, a najviše i najodređenije samim pričanjem o Augusti, istančanim spletom erotizirajućih naznaka, draškanjem pažnje zanosnim opisima, stvaranjem svojevrsne verbalne skulpture ili himere, što kulminira u meduzinskom suočavanju sa smrću. Nedovršena i nedovršiva priča o Augusti uklopljena je kao intimistička digresija u trivijalno-grotesknu razinu prvoga plana, a najveća vrijednost Paljetkova teksta u cjelini jest upravo u pretapanju slojeva, u mekom fokusiranju i nježnom izblendavanju govora. Čitanje španjolske verzije teksta ponudilo nam je prigodu da se više pozabavimo samom strukturom komada, nego li tečnom fakturom i blistavom korom teksta. Pogled iz daleka širi vidike.

Tonko Maroević