Duga devetka kao kućni ljubimac

Duga devetka kao kućni ljubimac

Nadine Gordimer, Kućni pištolj, Algoritam, Zagreb, 2000.

Nadine Gordimer, dobitnica Nobelove nagrade za književnost 1991, južnoafrička je spisateljica, koja se u svom posljednjem romanu Kućni pištolj otkriva kao oštroumna istražiteljica ljudske psihe i svega onog što se događa u obitelji u trenutku kad jedan njezin član biva optužen za umorstvo.

Privilegirani bijelci Harald i Claudia Lindgard pedeset godina mirno žive u Južnoafričkoj Republici nakon apartheida, i u cijelom životu nisu se suočili s najmračnijim sjenama tog društva, kao ni s onima vlastite duše. Iako se smatraju slobodoumnima, nijedno od njih nikad se nije aktivno politički izjasnilo, niti su ikad bili u domu crnca. Nikada nisu nogom stupili u sudnicu ni u zatvor.

Kad njihov sin Duncan kućnim pištoljem ubije najboljega prijatelja, zatekavši ga u intimnom činu sa svojom djevojkom, i priznaje krivnju, to dvoje ljudi upleteni su u grub i okrutan proces prihvaćanja mogućnosti da je njihov sin počinio nezamisliv zločin. Tu započinje njihov dugo odgađan, ali neizbježan pad u intimni dug nasilnom društvu koje ih okružuje. Prisiljeni su otići u sudnicu, u zatvor, a kao Duncanova odvjetnika upošljavaju crnca, povratnika iz političkog egzila.

Spisateljica velikom preciznošću u sižeu razvija svaki stadij njihova emocionalnog udara, počevši od zapanjujuće nevjerice preko pokušaja da pronađu i uspostave nadzor nad situacijom, do konačna i polagana mirenja s bespomoćnošću.

Tamno ogledalo

Zagonetni Duncan postaje tamno zrcalo u kojem njegovi zapanjeni roditelji moraju opipavati novo viđenje sebe i svoga svijeta, viđenje koje se neće, kao ono prethodno, srušiti pod jednim nasrtajem stvarnosti. Kućni pištolj kao drugi kućni ljubimac činjenica je svakodnevnoga života.

Ta proza uglađena je i ironična, humor je rijedak ili ga uopće nema. Gordimer piše poput liječnika kojem simpatija nikad ne zasjenjuje hladno znanje o bolesnikovoj smrtnosti. Težina leži u činjenici da je baš ova nimalo jednostavna priča zapravo čitateljevo osobno tamno ogledalo, gdje mi kao promatrači tumaramo od jednog dvosmislenog tumačenja do drugog, dok nas iskrivljen odraz u zrcalu stalno podsjeća da se ispod same društvene tragedije kriju nikad razriješena pitanja: što je to ljudsko biće i izaziva li nasilno društvo nasilje u nenasilnim pojedincima.

Na trenutak u romanu pomislimo da je zapravo pištolj taj koji je odgovoran za smrt i ubijanje da bismo odmah zatim otkrili tamne, dostojevskijevske motive.

Duncan, The Killer

Ubojstvo promatrano iz perspektive roditelja odličan je temelj priče. Slijedeći roditelje kroz njihove burne pokušaje da prije svega shvate što je njihov sin uopće učinio, a potom i da sami definiraju gdje su pogriješili u njegovom odgoju, prolazimo kroz vrlo uvjerljiv okvir radnje. To je Južnoafrička Republika nakon apartheida, gdje boja kože nije više u prvom planu, ali struje dugogodišnjih predrasuda izbijaju na površinu s vremena na vrijeme. I sama činjenica smrtne osude koja se kako slijedimo priču ukida, nadvija se svojom težinom i stalno pojačava napetost u sudnici. Unutar tog okvira nalazimo raznolikost dobro ocrtanih likova, među kojima je najzanimljiviji Duncan, ubojica, koji unatoč priznanju da je ubio prijatelja odbija objasniti svoje razloge. To stvara tajanstvenu atmosferu koja se provlači suđenjem, dok je napetost, koja se povećava kako se približavamo konačnu ishodu suđenja, ostvarena kao u svakom dobrom trileru.

Roman ili esej?

Uzorni elementi autoričina stila sukobljavaju se pak s ostalima, koji djeluju iritantno. Najteži je od njih glas pripovjedača, koji je mnogo jači od bilo kojega glasa likova koje opisuje i pretvara te likove u simbole nosioce odveć izražene retoričke funkcije. Kao nekakav sveznajući sudac on nama čitateljima oduzima prostor misli i stajališta, donoseći sam sve moguće kombinacije i zaključke vezane uz smisao priče. Prošlost i motivacije likova također su iznesene kao kratki sadržaj, dok bi svakako bilo mnogo zanimljivije vidjeti likove u međusobnom odnosu i povezivati ih čitalačkom logikom. Zahvaljujući snazi pripovjedačeva glasa, Kućni pištolj čita se više kao dugi esej o ubojstvu nego kao roman.

Odjeljak za odjeljkom vodi nas u sve dublje i dublje shvaćanje dvojbi glavnih likova, u tiho poistovjećivanje s njihovom nevoljom, što je veoma neugodno, ali se na kraju isplati jer nam donosi pomirenje osjećaja straha pred nasiljem s našom željom da vjerujemo u vrijednost svakoga ljudskog života.

O tome doživite li ovo djelo kao roman o složenim ljudskim suprotnostima kao što su rasa, seksualni identitet ili društveni status ili kao refleksivni esej o nasilju, ubojstvu i njegovim uzrocima, ovisit će i vaše pozitivno, odnosno negativno stajalište o njemu. Za mene je ovo iritantan roman, ali ipak posjeduje dovoljno dubine i oštroumnosti, što ga čini vrijednim čitanja.

Nives Mikelić