Dobrodošli u pustinju realnog!

Dobrodošli u pustinju realnog!

Nisu nas samo mediji cijelo vrijeme obasipali pričama o terorističkim prijetnjama, već su se one smjestile i u libidinalnom području — prisjetimo se samo filmova kao što su Bijeg iz New Yorka ili Dan nezavisnosti. Nezamisliva stvar koja se desila bila je zapravo objekt fantazije: na neki način, Amerika je dobila ono o čemu je maštala, a upravo je to bilo najveće iznenađenje i šok

Temeljna američka paranoična fantazma jest ona o pojedincu koji, živeći u potrošačkom raju malog idiličnog gradića u Kaliforniji, odjednom počinje sumnjati da je svijet u kojem živi lažan, odnosno predstava uprizorena s namjerom da ga uvjeri kako živi u stvarnom svijetu, dok su istovremeno svi ljudi koji ga okružuju zapravo glumci i zvijezde u divovskoj predstavi. Najrecentniji primjer ove teze jest film Truman Show (1998) Petera Weira u kojem Jim Carrey glumi malomišćanskog činovnika koji postepeno shvaća da je zapravo junak televizijskog spektakla koji se emitira dvadesetčetiri sata dnevno: njegov je gradić izgrađen u divovskom studiju, s kamerama koje ga neprekidno prate. Od prethodnika takve zamisli vrijedi spomenuti Time Out of Joint (1959) Philipa Dicka, u kojem junak živeći u skromnoj svakodnevici idiličnog kalifornijskog gradića kasnih pedesetih, postupno otkriva da je cijeli grad izmišljen s namjerom da ga se usreći... Pozadinu takvog iskustva kakvu nam donose Time Out of Joint i Truman Show sastoji se u spoznaji da je takav potrošački kalifornijski raj kasnog kapitalizma u svojoj hiper-realnosti na neki način zapravo irealan, bez supstancije, lišen materijalne tromosti.

Američki moteli su nestvarni

No nije samo Hollywood onaj koji stvara prikaz stvarnog života lišenog težine i materijalne inertnosti — u potrošačkom društvu kasnog kapitalizma, »stvaran društveni život« na neki način i sam zadobiva oblike insceniranosti, s našim susjedima koji se u »stvarnom« životu ponašaju kao zvijezde i glumci na pozornici... Isto tako, sâma srž kapitalističkog utilitarnog de-spiritualiziranog univerzuma jest upravo dematerijalizacija »stvarnog živog« samog i njegovo pretvaranje u sablasni show. Christopher Isherwood je, uz mnoge druge, to stanje nestvarnosti američke svakodnevnice opisao primjerom motelskih soba: »Američki su moteli nestvarni; oni su namjerno načinjeni takvima. Europljani nas mrze jer smo se povukli u život propagande, poput pustinjaka koji odlaze meditirati u pećine«. Zamisao Petera Sloterdijka o sferi ovdje je doslovno ostvarena u obliku divovske metalne sfere koja zatvara i zaokružuje čitavi grad. Prije mnogo godina mnoštvo znanstveno-fantastičnih filmova poput Zardoza ili Loganovog bijega predvidjeli su današnju postmodernu tezu proširujući spomenutu fantaziju na zajednicu kao takvu: izolirana grupa ljudi živeći sterilan život u izoliranoj zajednici žudi za iskustvom stvarnog svijeta i materijalnog propadanja.

U Matrixu (1999), velikom hitu braće Wachowski, stvar je dovedena do vrhunca: materijalna stvarnost koju doživljavamo i zamjećujemo svugdje oko nas zapravo je virtualna, a stvorio ju je i uredio divovski megakompjuter na kojeg smo svi priključeni. Kada se junak (glumi ga Keanu Reeves) probudi u »stvarnoj stvarnosti«, vidi opustošeni krajolik s gomilom spaljenih ruševina, odnosno ono što je ostalo od Chicaga nakon globalnog rata. Vođa pobunjenika Morpheus ironično pozdravlja: »Dobrodošao u pustinju realnog«. Nije li to slično onome što se desilo u New Yorku jedanaestog rujna? Njegovi su građani uvedeni u »pustinju realnog« — za nas koje je pokvario Hollywood, krajolik i slike srušenog tornja koje smo vidjeli, nužno nas podsjećaju na scene koje oduzimaju dah u filmovima katastrofe vrhunske produkcije.

Simboli gospodarske moći

Kada se govori o tome kako je bombardiranje bilo šokantno i potpuno neočekivano, te kako se ono Nezamislivo i Nemoguće uistinu dogodilo, treba se prisjetiti jedne druge ključne katastrofe s početka 20. stoljeća, potonuća Titanika. To je također bio šok, ali je prostor za njega već bio pripremljen ideološkim fantazmama, s obzirom da je Titanik bio simbol moći industrijske civilizacije 19. stoljeća. Ne vrijedi li isto i za ova bombardiranja? Nisu nas samo mediji cijelo vrijeme obasipali pričama o terorističkim prijetnjama, već su se one smjestile i u libidinalnom području — prisjetimo se samo filmova kao što su Bijeg iz New Yorka ili Dan nezavisnosti. Nezamisliva stvar koja se desila bila je zapravo objekt fantazije: na neki način, Amerika je dobila ono o čemu je maštala, a upravo je to bilo najveće iznenađenje i šok.

Upravo sada kad imamo posla sa surovom Realnošću katastrofe, trebamo imati na umu ideološke i fantazmatske koordinate koje određuju njezinu percepciju. Ukoliko postoji neki simbolizam u rušenju tornjeva WTC-a, to nije tek staromodno shvaćen simbol »centra financijskog kapitalizma«, već radije spoznaja da dva tornja WTC-a znače centar virtualnog kapitalizma, financijskog svjetonazora koji više nema nikakve veze sa sferom materijalne produkcije. Potresan odjek tog napada može se uzeti u obzir jedino kao argument protiv pozadine granične linije koja danas razdvaja digitalizirani Prvi Svijet od Trećeg Svijeta »pustinje Realnog«. Svijest o tome da živimo u izoliranom, umjetnom univerzumu proizvodi predodžbu o tome da nam neki nepoznati zlikovac neprekidno prijeti totalnim uništenjem.

Bin Laden vs. James Bond

Nije li, u skladu s tim, Osama Bin Laden — kao mastermind koji navodno stoji iza ovog napada — zapravo zbiljski dvojnik Ernsta Stavra Blofelda, vrhunskoga kriminalca iz mnogih filmova o Jamesu Bondu, umiješanog u planove o globalnom razaranju? Ovdje treba imati na umu da je u holivudskim filmovima jedino mjesto gdje vidimo proces priprema u cjelini, onda kada James Bond prodre u kriminalčevo sklonište i otkrije mjesto na kojem se to radi (destilacija i pakiranje droga, konstruiranje raketa koja će uništiti New York, itd.). Kada glavni zlikovac nakon zarobljavanja odvodi Bonda u obilazak njegove ilegalne tvornice, nije li to najbliži način na koji Hollywood može prikazati ponosnu socijalističko-realističku prezentaciju tvorničke proizvodnje? Bondova je namjera dakako uništiti mjesto proizvodnje, omogućavajući nam da se vratimo u našu svakodnevnicu u svijetu »nestajuće radničke klase«. Nije li se eksplozijom tornjeva Svjetskog trgovačkog centra nasilje usmjereno prema prijetećoj Izvanjskosti okrenulo protiv nas samih?

Sfera sigurnosti u kojoj žive Amerikanci doživljava prijetnju od onog Izvana, od terorista-napadača koji su nemilosrdne kamikaze, ali i kukavice, prepredeno inteligentni, ali i primitivni barbari. Uvijek kada se suočimo s tim čistim zlom Izvana, trebamo naći hrabrosti za suočavanje s hegelijanskim poučkom: u Izvanjskom trebamo prepoznati pročišćenu verziju naše vlastite bîti. U posljednjih pet stoljeća (relativan) napredak i mir civiliziranog Zapada kupljen je izvozom nemilosrdnog nasilja u ono barbarsko Izvan: to je duga priča od osvajanja Amerike pa sve do pokolja u Kongu. Ma koliko to zvuči okrutno i ravnodušno, trebali bismo znati — sada više nego ikad prije — da je stvarni učinak ovih napada više simbolički nego stvaran. Sjedinjene su Države napokon okusile ono što je u ostalim dijelovima svijeta svakodnevica, od Sarajeva do Groznog, od Ruande i Konga do Sierra Leonea. Ako ovoj situaciji u New Yorku dodamo još i snajpere i lokalne bande, shvaćamo u kakvoj je situaciji bilo Sarajevo proteklog desetljeća.

Reality TV-show

Gledajući na našim malim ekranima rušenje tornjeva WTC-a postajemo svjesni lažnosti i izvještačenosti tzv. reality TV showa: iako su oni stvarni, ljudi ipak u njima glume — tj. glume sami sebe. Ono što nalazimo na zaglavku svakog romana ili filma (»likovi u ovom djelu su izmišljeni i svaka je sličnost sa stvarnim osobama i događajima potpuno slučajna«) vrijedi i za sudionike reality-serija: riječ je o izmišljenim likovima, čak iako uistinu glume sami sebe. Dakako, povratak Realnom može dobiti različite obrate: desno usmjereni komentatori poput Georgea Willa odmah su proglasili svršetak američkog odmora od povijesti, što je utjecaj stvarnosti koja je srušila izolirani toranj liberalne tolerancije i kulturalnih studija usredotočenih na tekstualnost. A sada, treba uzvratiti udarac, boriti se protiv stvarnih neprijatelja u stvarnom svijetu... Međutim, protiv koga se treba boriti? Kakav god uzvrat bio, neće nikad pogoditi pravu metu i donijeti nam potpunu satisfakciju. Prizor u kojem Amerika napada Afganistan naprosto je smiješan: ukoliko najveća sila svijeta uništi jednu od najsiromašnijih zemalja u kojoj seljaci jedva preživljavaju na neplodnoj zemlji, neće li to biti očigledan prizor impotentnog paradiranja?

Ima bar malo istine u predodžbi sukoba civilizacija koja je ovdje na djelu osvjedočena u čuđenju prosječnog Amerikanca: »Kako je moguće da ti ljudi imaju tako malo poštovanja prema vlastitim životima?« Nije li naličje ovog čuđenja vrlo žalosna činjenica da mi, u zemljama Prvog Svijeta, sve teže i teže možemo zamisliti opći ili univerzalni Razlog zbog kojeg bi netko žrtvovao vlastiti život? Kada je nakon napada čak i talibanski ministar vanjskih poslova kazao da »suosjeća s patnjama« američke djece, nije li time potvrdio hegemonsku ideološku ulogu koju je odigrala ta klintonovska fraza? Osim toga, predodžba o Americi kao mirnoj luci također je fantazija: kad je »New Yorker« objavio kako nakon ovih napada više nitko neće sigurno moći hodati gradskim ulicama, riječ je o ironiji, jer su prije terorističkog napada njujorške ulice bile poznate po opasnostima od napada ili pljačke — ako ništa drugo, teroristički je napad osnažio osjećaj solidarnosti, s prizorima poput onog u kojem mladi Afroamerikanci pomažu starijem Židovu da prijeđe cestu, što je bilo nezamislivo nekoliko dana prije.

Sada, u ovim danima koji dolaze nakon katastrofe, kao da se nalazimo u jedinstvenom vremenu između traumatičnog događaja i njegovog simboličkog utjecaja, poput onog kratkog trenutka između ranjavanja i boli koja nas pogađa neposredno nakon toga; ostaje otvoreno kako će ti događaji biti simbolizirani, kakva će biti njihova simbolička efikasnost, kakve će reakcije izazvati da ih opravdaju. Čak i u trenucima najveće napetosti, takva veza nije automatska, već kontingentna. Pojavile su se i prve zle slutnje: dan nakon bombardiranja dobio sam pismo od časopisa u kojem je upravo trebao izaći jedan moj tekst o Lenjinu s opravdanjem da odgađaju štampanje, jer im se čini neprikladnim objaviti tekst o Lenjinu nakon ovog terorističkog napada. Ne upućuje li to na zlokobnu ideološku reartikulaciju onoga što će uslijediti?

Američki mir

Još ne znamo kakve će sve posljedice ovaj događaj izazvati u ekonomiji, ideologiji, politici i ratu, ali jedno je sigurno: Sjedinjene Države koje su se dosad smatrale otokom zaštićenim od takve vrste nasilja i koje su takvo nešto poznavale samo sa sigurne distance TV-ekrana, sada su u to izravno uključene. Dilema je ova: hoće li Amerikanci još više učvrstiti njihovu sferu ili riskirati izlazeći iz nje? Hoće li Amerika još jače ustrajati u stavu »Zašto bi nam se to dogodilo? Takve se stvari ne događaju ovdje!« — što će dovesti do još veće agresivnosti prema prijetećem Izvanjskom, s posljedicom paranoičnog djelovanja — ili će pak konačno proći kroz fantazmatski zaslon koji je odvaja od Izvanjskog Svijeta, ući u Stvaran Svijet i načiniti dugo očekivani zaokret od »Ovako nešto ne bi se smjelo dogoditi ovdje!« prema »Ovako nešto se ne smije dogoditi nigdje!« Američki odmor od povijesti bio je lažan: američki mir kupljen je katastrofama koje su se događale drugdje. U tome leži istinska poruka ovih napada: jedini način kojim možemo biti sigurni da se to ponovno neće desiti ovdje jest spriječiti da se to dešava bilo gdje drugdje.

Slavoj Žižek

Izbor i prijevod Tonči Valentić