Dizajner rješava tuđe probleme

Dizajner rješava tuđe probleme

Postoje fakulteti za dizajnere, ali na žalost ne postoje fakulteti za naručioce! Prečesto se događa da naručilac pokušava umjesto vas definirati i dovršiti zadatak, i smatra kako je dizajner tu samo da nacrta ono što on želi, ali što zapravo ne zna nacrtati; poput njegove produžene ruke. Drugim riječima, studentima govorim da je potrebno razviti podjednako stručni nivo i etički princip da bi stasali u dobre dizajnere

Ranko Novak (Zagreb, 1948) jedan je od najcjenjenijih dizajnera, specijalista za grafičko oblikovanje (tipograf ili tipotekt) na području Slovenije i Hrvatske, čiji se logotipovi i amblemi uočavaju i pamte, iako autor ostaje skriven (u Zagrebu logotipovi za Arhiv i fotogaleriju Tošo Dabac; Badel 1862 — design i redesign; Dramsko kazalište Gavella; Muzej Mimara; Urbanistički institut Hrvatske; BP Convention; Café Gymnasium; Klub književnika Hrvatske; u Sloveniji od najpoznatijih: usnjarska industrija Utok; Cankarjeva založba; novine »Delo«; Galerija Ars; Galerija Tivoli; Informacijski centar Moderne galerije; mineralna voda »Izvir«; Kline & Kline; »Književni listi«, prilog časopisa »Delo«; Lisca; Mestna galerija Ljubljana; Narodni muzej Slovenije; Navigator; Obalne galerije Piran; Sign & Supply, itd.).

Nakon završene gimnazije u Zagrebu upisuje studij arhitekture u Ljubljani i diplomira kod prof. Ravnikara 1975. s temom Vizualne komunikacije i sistemi obavještavanja u javnom prometu. Početkom sedamdesetih počinje se baviti grafičkim dizajnom, od 1980. suosnivač je glasovitoga Studija Znak (djeluju do 1994). Od 1987. vodi seminar za projektiranje vizualnih komunikacija na Odjelu za oblikovanje Akademije za likovnu umjetnost Sveučilišta u Ljubljani. Od 1997. ima status izvanrednoga profesora. Dosadašnji rad obuhvaća više od 80 postava izložbi, 200 plakata, 120 knjiga i književnih zbirki te 650 publikacija, ambalaža, kalendara, revija i časopisa. Dobitnik je više nagrada i priznanja (Zlatna ptica, 1976; Prešernova nagrada za grafičko oblikovanje, 1985; pohvala International Association of Art — UNESCO u Parizu 1987. za plakat, prva nagrada na međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu; 1988. za opremu likovne monografije; Cordone d' excellence za etikete za vinske butelje u Ljubljani, 1990; Slovenski Oscar za ambalažu INPAK 92 u Radgoni, 1992, itd.).

Njegova izložba prošle godine 6. prosinca u Muzeju Mimara u Zagrebu sa sjajnim katalogom prošla je medijski prilično nezapaženo, što samo pokazuje da se grafičko oblikovanje u nas još ranigra kao interesna sfera drugog reda, bez koje se (kao) može... Povod je razgovoru definitivno potvrđena vijest da Ranko Novak dolazi u Zagreb kao gost predavač na Odsjek dizajna na Arhitektonski fakultet, gdje će od ljetnog semestra 2002. godine početi predavati tipografiju i tipografsku kompoziciju. No, na moje zadovoljstvo i sreću njegovih budućih studenata, on nije suhoparni grafički čudak, ni dizajner blazirane, pretenciozne maske na ego-tripu: duhovit je i opušten sugovornik, znalac vrhunske kuhinje, probranih slovenskih i hrvatskih arhivskih vina, obožava jazz i Milesa Davisa...

Prošireno je mišljenje da su dizajneri zvijezde koje se moraju profilirati i nametnuti tržištu da bi njihov dizajn bio trenutačno prepoznatljiv, odnosno da ime bude iznad funkcije zadatka. Čini mi se kako Vi smatrate, i to dokazujete u svojem radu, da dizajner ne smije kao osoba biti u prvom planu, da njegovo ime vrišti...

— Apsolutno! Baš obrnuto. Dizajner je osoba kojoj se zapravo uopće ne treba diviti. Kad radim katalog za nekoga, to je nečiji katalog. Ja moram biti samo supporting unit, koji uspostavlja komunikaciju i prezentaciju. Uspostavlja je ključna riječ! Idem tako daleko i tvrdim kako dizajneri u principu ne smiju imati svoj stil. Ako radim znak za gospodarsku firmu ili katalog za izložbu, u jednom trenutku radim jednim načinom, a u drugom drukčijim. Ne radim svoj dizajn. To mi se čini strašno egocentrično, a to stajalište proizlazi iz fenomena da dizajneri u nas ne shvaćaju bit dizajna. Oni misle da su to mala vrata u umjetnost! A to je krivo. Distinkcija je vrlo jednostavna. Slikar uvijek rješava vlastiti problem, neku ideju, sublimat, a ja kao dizajner nikada ne rješavam svoj problem, nego uvijek tuđi, klijenta kojem je potrebna komunikacija, informacijski kanal. Dakle, ja rješavam komunikacijske kanale. Tu leži zabluda gotovo svih mladih dizajnera, jer pokušavaju uspostaviti sebe iznad svog naručioca. Umjetnost jedino može biti posljedica perfektnog rješenja nekog dizajnerskog problema pa to tada postaje vrlo blisko umjetnosti. Posljedica, a ne intencija! No, to su područja bez velikog u za umjetnost. Bojim se da u nas podjednako mladi i stariji kolege posesivno ustrajavaju na poziciji naziva Umjetnosti.

Za Vas teoretičari koji se bave tom vrstom dizajna tvrde da ste postigli vrijednost prepoznatljivosti stila u oblikovanju koristeći se vrlo malim, ograničenim brojem fontova i boja. Smatram da je to posljedica otkrića kako ti određeni fontovi za Vas najbolje prenose poruke i potrebe, najbolje ostvaruju komunikaciju?

— Ako se netko bavi toliko mnogo i dugo slovima, zaključite kako je masa fontova toliko fancy napravljena da nemaju nikakvu osnovu u smislu oblikovanja slova koja trebaju odgovarati oblikovanju riječi ili teksta, dakle misli, dakle — poruke. Ustanovite da je dobrih »komunikativnih« fontova jako malo. Ako se zaista koncentrirate na sadržaj onoga što morate oblikovati, onda ustanovite da vam je dovoljno, bez pretjerivanja, pedeset fontova, što ne znači da su oni najbolji, jer svatko ima pravo na svojih pedeset fontova. Pogledajte samo svijet koji nas okružuje: svijet reklamnog oglašavanja, groznih urbanističkih rješenja oko nas... Dakle, pokušavam uvijek uvjeriti naručioca da smanjimo broj načina kako prikazati neki sadržaj s minimalnim izborom sredstava...

Poput neke vrste svjesne estetske higijene?

— Da, na neki način! Možete to nazvati i minimalizmom. Jer, čini mi se groznim da u toj poplavi zvukova, boja, svih mogućih zagađivača, još i ja pridonosim općem kaosu i kakofoniji. Zato pokušavam raditi dizajn na umjeren, skroman način. Što ne znači da prezirem sve drukčije načine! Postoje ljudi koji to fantastično rade, npr. na kunst-način, barokizirani trend u dizajnu, poput grupe Novi kolektivizam u Sloveniji, sa citatima, i to je OK. Međutim, na području dizajna ne vidim nikakva razloga za uporabu nekog kićenog tipa slova za, primjerice, kemijsku tvrtku? Potpuno bedasta i besmislena identifikacija! Kao da pište uvodnik u dnevnim novinama ili u časopisu o gospodarstvu u pjesničkoj formi s rimama. Sredstvo uvijek mora biti prilagođeno cilju.

U kojoj se mjeri u fazama oblikovanja služite kompjutorom? Pomaže li Vam ili odmaže?

— Ne pomaže. Razlika je u tome što sam ja generacija koja je počela dizajn raditi na ruke i taj je način dresirao mozak da unaprijed misli i vidi greške. Često za svoje studente koristim krilaticu GIGO. »Garbage in, garbage out«. Morate stvar imati riješenu u glavi, a računalo je samo sredstvo koje ubrzava finaliziranje procesa. To je glupa mašina koja za pametne ljude ima fascinantno mnogo mogućnosti, a za glupe žrtve dizajna, malo.

Možete li ukratko iznijeti osnovna mjerila kvalitete grafičkog dizajna? Što prenosite studentima?

— Od funkcionalnosti do etike? Ah, postoje fakulteti za dizajnere, ali na žalost ne postoje fakulteti za naručioce! Prečesto se događa da naručilac pokušava umjesto vas definirati i dovršiti zadatak, i smatra kako je dizajner tu samo da nacrta ono što on želi, ali što zapravo ne zna nacrtati; poput njegove produžene ruke. Drugim riječima, studentima govorim da je potrebno razviti podjednako stručni nivo i etički princip da bi stasali u dobre dizajnere. Kada dođu u kliješta naručioca i proizvođača, oni moraju imati usađen etički imperativ da ne popuste lošim zahtjevima, jer to je vrlo lako. Na vrhu je novac, a ne bi smjeli samo to vidjeti! Ucjene su česte: ako se ne prilagode, neće dobiti posao. Fantastično je da sam postigao svoj današnji status upravo time što sam ponekad znao reći ne. Činilo mi se da ispod onog nivoa koji sam osjećao kao svoj etički imperativ ne smijem ići, kako ne bih doprinosio da moj i vaš svijet budu vizualno još grozniji i strašniji. Pitanje je (samo) koji je vaš nivo, a to je opasno pitanje! Jer, uvijek su tu kolege koji kažu da se od nečega treba živjeti, zar ne? Kažu mi da budem solidaran, a ja si mislim da je vrlo jednostavno otići i na ugao. Pa to je isti princip! Tamo trpi tijelo, a ovdje trpi duša. Jasno, ako uopće uspostaviš taj odnos da ti dizajnerska duša trpi. U posljednje sam vrijeme odbio jako dobre poslove jer sam znao da bih morao raditi takav tip kompromisa. Moram priznati da je to moja povlastica, ali stečena. Da mogu reći: »A, ne, ne! To je prostitucija.« (smijeh)

Koje će područje biti akcentirano na predavanjima u Zagrebu?

— Na fakultetu u Ljubljani predajem svoje osnovno područje, a to je područje prijeloma časopisa, knjiga, tiska i organizacija tih cjelovitih logotipova, itd., dakle, bavim se sustavima. U Zagrebu ću predavati tipografiju i tipografsku kompoziciju. To će biti serija seminarskih projekata s vježbama, kao workshop, u trajanju od dva mjeseca. Neka će predavanja biti i o minimalizmu u dizajnu, jer je to jednostavno moj način razmišljanja uspostavljen odnosom prema stvarima koje vidim oko sebe. Volim na početku reći studentima moto da svi gledaju, a samo neki vide. Najprije se mora ljude naučiti gledanju da bi nešto vidjeti, a ja imam to pravo da gledam stvari na svoj način. No, ne želim male klonove koji će gledati kao ja, želim ih naučiti da rade po svome! Nekima je moj način relevantan, nekima nije i svaki dobar predavač to mora prihvatiti. Želim da moji studenti ne završe u »estradi«, nego u ozbiljnoj glazbi, odnosno, da ne budu pijuni velikih advertising agencija, nego da idu putem samosvojnih big shotsa u dizajnu po načinu razmišljanja. Dobio sam nedavno iz Londona manifest koji su potpisale najveće dizajnerske njuške u svijetu, a riječ je o ponovljenoj verziji istog takva dizajnerskog manifesta iz 1967. i zove se First Things First. To je protest velikih dizajnera protiv manipulacije dizajnom kroz advertising-praksu. Oni smatraju da dizajn ima primarno funkciju širenja vizualne kulture, a ne prodavanja loših deterdženata, glupih fancy-produkata, itd. Želim da mladi dizajneri ne budu manipulirani od advertisinga, jednako kao što su arhitekti od političara koji definiraju urbani prostor u kojem živimo. Postoji izvitoperena optika po kojoj se dizajneri ponašaju kao i nogometaši: ne želim biti netko kome će trener govoriti kako treba igrati, a ja ću fantastično upotrebljavati lijevu ili desnu nogu. Eto, to se događa mladim dizajnerima u reklamnim agencijama.

Zanima me koji časopisi, edicije ili biroi u Sloveniji i Hrvatskoj imaju profilirano grafičko oblikovanje po Vašim kriterijima u ovom trenutku?

— Lakše bih vam mogao reći koje su loše ili neuređene stvari, ne mislim pri tom negativistički... No, u granicama Slovenije i Hrvatske vrlo je ružno napadati neku tvrtku da ima loš vizualni identitet, zato što je država generalno loše vizualno opremljena, s lošom vizualnom aparaturom. Treba prvo ukazati na onoga tko je na vrhu. Vrlo je teško održavati četvorni metar engleske trave u prašumi, i to vrijedi za obje države. Dobar dizajn posljedica je nekih normalnih socijalnih, političkih, gospodarskih odnosa. U Nizozemskoj ne znaju što je dobar dizajn jer je od tramvajske karte nadalje sve sjajno dizajnirano. Mi stalno radimo nekakve male pomake koji su potpuno nepovezani. Ako pogledate dopisne papire slovenske vlade, svaki je drukčiji, odnosno, nema nikakve konzistentnosti. U svijetu ljudi misle da vizualni imidž odgovara sadržaju. Slovenska zastava izgleda kao zastava ferijalnog saveza... Zatim, nema vizualne koordinacije u gradskom prometu... I to stvara loš imidž države. Ali nije uvijek bilo tako. Evo, zagrebačka moderna arhitektura tridesetih... Takva ulica kao Novakova ne postoji više nigdje u svijetu nakon Weissennhofa! Takva koncentracija dobrih zgrada u jednoj ulici; moj je tata imao biro na broju 15 od Kauzlarića i Gomboša... U obje države nema publicistike posvećene dizajnu, vrlo je malo (priučenih) kritičara, a struka nije definirana kao struka ako nema svoju kritiku i publicistiku, posebno svoju teoriju. Ipak, trenutno mi se mnogo važnijim čini da grafički dizajn počisti malo tu vizualnu i komunikacijsku kanalizaciju te da ljudi nauče razlikovati specijaliste u dizajnu za npr. plakat i tipografiju. U nas se misli da je dizajn vezan uz kazališni plakat. Novine su u Hrvatskoj lošije dizajnirane, savršeno je nemoguće probiti se kroz tekstove, naslove, egide, taj kaos je fantastičan! Zbrka u lociranju informacija nevjerojatna je, nema nikakva sustava. Zaista je rijetkost da me pozovu kao specijalista u dizajnu, tipotekta, jer odgovornost prema čitatelju morala bi postojati i na toj razini. U Zagrebu je opća razina vizualnih komunikacija niža nego u Ljubljani, za razliku od špica, plakata i književne opreme, koja je bolja u Zagrebu. Zato govorimo o tome da je Slovenija dizajnirana, a Hrvatska nije. Pitanje koje bi trebalo ispitati jest da li je slovenska urednost pomanjkanje kreativnosti, a hrvatska šlampavost mediteranski šarm.

Razgovarala Iva Körbler