Distanca od vidljivog

Distanca od vidljivog

»Gusta, klaustrofobična atmosfera u filmu koji je kao višestruki dobitnik nagrade Oscar svojedobno bio trijumf Jonathana Demmeja, deseterostruko je ojačana nadmoćno hladnom partiturom Howarda Shorea«, napisao je filmski kritičar Jonathan Broxton. No, kada se partitura Howarda Shorea za film Kad jaganjci utihnu sluša bez filmske slike, nije ni izbliza tako mračna, opskurna i suvremena kakvom je prikazuju filmski kritičari i recenzenti CD-a. Slušatelj u Shoreovoj glazbi snimljenoj na CD s lakoćom otkriva harmonije i tradicionalne tehnike klasične glazbe, no upravo je ta bliskost glazbi za koncertni podij čini drukčijom od ostale filmske glazbe. Shore, naime, ne podliježe standardima i tipičnostima Hollywooda. Želja za istraživanjem čini njegovu glazbu pomalo ekscentričnom, ali u svakom slučaju dalekom od tipičnih orkestracija i predvidljiva ponašanja uobičajene filmske glazbe.

Howard Shore uporno zadržava distancu od vidljivog, pa se iz njegove glazbe može samo posredno saznati o likovima, a o događajima se saznaje još manje. Tako, na primjer, u broju Quid Pro Quo kombinacije svjetla (zbog instrumentiranja gudačima i flautom) i tame (zbog harmonija i postupna zgušnjavanja Claricine teme) ne ocrtavaju ljepotu ili poslovni izgled ili crte lica Clarice Starling, nego govore o njezinoj tragičnosti, iznimnoj inteligenciji te stanovitoj bespomoćnosti, skromnosti i unutarnjoj blagosti koju je morala svladati kako bi opstala u muškome svijetu.

I dok u filmu tema Clarice Starling postoji (na CD-u se pojavljuje pod brojem naslova Clarice, te u brojevima Main Title i Lambs Screaming) u partituri se ne nazire ništa što bismo mogli nazvati Lecterovom temom. Glazba je uvijek u srednje tihoj dinamici, iz koje je izvlače samo povremena crescenda koja opet vode natrag, u mezzopiano. Statika je konstantna, a skladatelj unutar statike ili slaže nekoliko slojeva ili stvara neobičnu beskonačnu melodiju ili se igra mogućnostima akordičkog slaganja i kretanja ili se kreće na relaciji prošireni tonalitet — atonalitet — prošireni tonalitet — čvrsti tonalitet ili pak gradi fugato čije kontrapunktičko isrepletanje započinje na donjoj granici instrumentalnih registarskih mogućnosti da bi se postupno dinamički, instrumentacijski i timbrom iz potpunog orkestralnog mraka popeo u ne baš najjarkije orkestralno svjetlo.

Kako Howard Shore zbog svoje sklonosti eksperimentu, skladateljske samostalnosti i svojevrsne pozitivne tvrdoglavosti rijetko misli na glazbene laike, obožavatelje filmske glazbe i široku publiku, tako bi snimka glazbe iz filma Kad jaganjci utihnu takve mogla razočarati. Glazbenici će pak partituru otkriti kao pravu poslasticu, pa CD toplo preporučujemo glazbenim znalcima naviklima slušati zahtjevnu, ali izvježbanu uhu nadasve zanimljivu glazbu.

Irena Paulus